Dani kada tata ide na preglede vrlo uočljivo su obilježeni na kalendaru. Crvena boja. U obitelji Šašavić dobro znaju cijeli ritual. Već prije svitanja tata isprazni bojler vode (ponekad i zapjeva). Pouzdano se zna da Senki to smeta, ali mama joj je diskretno napomenula da se pokrije jastukom. Mir u kući je najvažniji. Tata im je više puta držao predavanje o tome kako se kod doktora mora ići apsolutno čist. (Za sada se ne služi Domestosom, ali o tome razmišlja.) Odjeća za doktora prolazi poseban režim pranja, peglanja i slaganja. Zapravo, ona se u drugim prilikama uopće ne koristi. Upravo je nemoguće zamisliti da bi tata u procesu pripreme bilo što propustio. Najdulje traje sređivanje brkova-dlaku po dlaku. Preciznost je apsolutna. Znate, tata i je i nije bolestan. Kako se uzme i kako kada. Prije nekoliko godina kupio je najskuplji mjerač (mama je mrko gledala na pustošenje blagajne), kako bi dokazao ukućanima da je tlak ušao u opasne vode. No, kao za peh, prva mjerenja su ostala u bezobrazno normalnim vodama. Toliko normalnim, da je tata izmaltretirao servisere, uvjeravajući ih da je ova skupa igračka potpuno neispravna. Maltretiranje je završilo onog dana kada je tata očitao prvu vrijednost "iznad crte". "Eto, vidite da sam bio u pravu!", bio je gotovo sretan. Od tada, mjerenja se provode 3 puta dnevno, kako bi se sve anomalije na vrijeme uočile. Malog Željkića je to jako zabrinulo i jedva su mu objasnili da tata zapravo nije jako bolestan. I da odrasli rade sve malo drugačije. I da je to naprosto tako. I da o tome ne treba puno raspravljati. "Mama, a zašto ja ne mjerim temperaturu svaki dan?", mudro je upitao Željko, iako je već unaprijed znao da mu ništa pametno neće odgovoriti. Nije to prvi put. Nekada su svi tatu dočekivali sa strepnjom. Blijeda lica bi se poredala pokraj ulaznih vrata, u očekivanju loših zdravstvenih vijesti. No, već odavno nije tako. Vijesti su naprosto monotone i svi imaju puno većih briga. Mama jedva da registrira tatin dolazak (Reći ćeš mi što je bilo kad završi serija!), a mušićava Senka prije upita za džeparac, nego za događanja iz ordinacije. Ali, ono što je ostalo od samog početka su razvrstavanja. Tata je vrlo temeljit. Dijagnoze se odlažu u 2 registratora. U jednom su rendgenske slike (prevladavaju "čista pluća", b.o., "ne vidi se ništa posebno" i sl.), a u drugom krvne slike, EKG, mišljenja stručnjaka i štošta drugo. Tata je gotovo ponosan na neke preglede, do kojih je teško doći, a on ih je ostvario putem svojih zdravstvenih veza. (Te nalaze, pune brojaka i grafikona, pokazuje i kućnim prijateljima, nerijetko provocirajući zamjetnu zavist.) Iza toga dolaze lijekovi. Nove količine kontinuirano pristižu-za tlak, za kolesterol, za prostatu, za artritis, za želudac, za bradavice, za mokrenje, za prehlade… Domaća ljekarna vrlo je bogata, po vrstama i količini, tako da problema nije bilo ni u vrijeme najvećih nestašica. Mali problem je prostor. Tata ništa ne baca, pa je mama prisiljena na povremene selekcije u strogoj tajnosti. Dakako, jedino ono sa samog dna kutije. Sve ostalo bi tata primijetio. I sigurno mu se ne bi svidjelo. Možda i zato, što se predobro sjeća havarije od prije nekoliko godina, kada se Željkić dočepao kućnih zaliha i šarene tablete pretvorio u klikere. (Kaže da nije ništa pojeo, jer bi manje ostalo za igranje. Mama mu je nemilosrdno gurnula dva prsta u usta, za svaku sigurnost.) Bilo ih je po cijeloj sobi. Nešto kod papige u kavezu, nešto u teglama s cvijećem, a nešto i u antiknoj vazi, za koju mama kaže da samo sakuplja prašinu. Tata je bio jako nesretan, što je njegov dugogodišnji trud otišao u vjetar. Teško ga je bilo gledati kako besciljno luta, u nemogućnosti da pripremi redovne dnevne doze, raspoređene po kutijicama, nešto prije jela, a nešto poslije. Situacija se normalizirala, tek kada je kutija ponovno bila puna. (Doktorica je bila dobre ruke, jer shvaća situaciju.) "Neka se nađe! Bolje da ima, nego da nema.", tati je pao kamen sa srca. I opet redovito zoblje. I opet je sretan. A to je najvažnije. Slijedeći put: Ritualno sakaćenje