Veliki je problem objasniti ljudima koji se ne bave nikakvom fizičkom aktivnošću kako je to osjećati se fit. Za njih je tjelovježba samo drugo ime za mučenje, maltretiranje, znoj i suze. I oni znaju da je vježbanje dobro, da će smanjiti bolove u raznim dijelovima tijela te da će lakše ići uzbrdo i uz stepenice, no, put do svih tih dobrobiti čini im se pretežak, a konačni cilj predalek. Isto se ponašao i jedan moj poznanik. Bio je predebeo, a fizička aktivnost predstavljala mu je tek jednu u nizu stvari koje niti u ludilu ne bi upražnjavao.
Kasnije je višak kila nestao rigoroznim dijetama, ali je neprijateljstvo prema znojenju, trčanju, skakanju i svemu sličnome ostala. Tek su ga kronični bolovi u donjem dijelu leđa konačno su ga prisilili da promijeni nešto u svojoj svakodnevici. Naime, slijedom urođenog deformiteta koji ima u donjem dijelu kralježnice, u kombinaciji s kroničnim nedostatkom bilo kakvog kretanja, razvila mu se prilično uporna križobolja koja mu je sjedenje u bilo kojoj poziciji učinila gotovo nemogućim. Kada mu je voda došla do grla, i sam se uputio u teretanu. Prvi tjedni bili su mu noćna mora. Kako kaže: “Bio sam na mjestu koje me nije privlačilo i radio sam ono što ne volim.” No, sila zakon mijenja, pa je tako odlučio biti uporan, ne bi li se oslobodio dosadnih bolova i omogućio si da svoj posao radi bez ograničenja. Dani su prolazili, a odlasci u fitness tri puta na tjedan postali uobičajen ritual na kojeg je sve manje obraćao pažnju. Nakon nekoliko tjedana, bolovi su se počeli smanjivati, da bi nakon samo dva mjeseca potpuno nestali. No, nestankom bolova, nestao je i razlog njegovih redovitih pohoda na vježbanje koje još nije zavolio.
I tako je naprasno prestao odlaziti u teretanu. Već nekoliko dana nakon toga fizički se osjećao prilično loše. Osim opće slabosti, naprosto mu je nedostajala fizička aktivnost. Ponovo su se pojavili bolovi u križima, te je sve bilo opet po starom. Jasno je da mu nije preostalo ništa drugo već da ponovo uspostavi već naučenu rutinu te da opet krene s redovitom tjelovježbom. Ne samo da to čini i danas, već mu je s vremenom čitav proces treniranja postao zadovoljstvo, a otpor se otopio i nestao kao da ga nikada nije niti bilo.
Ovakav scenarij ponavlja se kod većine ljudi koji se u nekom razdoblju svog života odluče za redovitu fizičku aktivnost. Kako nemaju iskustva koje bi im reklo koliko tijelo bolje funkcionira kada je podvrgnuto redovitom i umjerenom fizičkom naporu, tako i započeta rekreacija brzo završava. Tek povratkom u prijašnje stanje, gdje kao “aktivnost” dominira sjedenje, otkrivaju pravu vrijednost tjelesne aktivnosti i mogu usporediti ta dva stanja. Bespotrebno je naglašavati sve dobrobiti rekreacije, jer se o tome toliko govori, da su i same činjenice gotovo pohabane.
No, jeste li znali da čak i imunološki sustav poboljšava svoje djelovanje? Ili da je razina stresnih hormona kod ljudi koji vježbaju bitno manja nego kod onih koji to ne čine? Znate li da su Amerikanci pedantno izračunali da se život produžuje za točno onoliko vremena koliko provedete u fizičkoj rekreaciji? No, sve te činjenice i nisu toliko važne. Najvažnije je da se čovjek dobro osjeća u svojoj koži. A to je upravo ono što dobra fizička aktivnost može i treba učiniti prije svega.
