Stojim na trgu ispred "konta". Nedjelja popodne. Dan odmora. Vrijeme za predah. Naslonio sam se na ogradu mosta i gledam Rječinu kako lagano protječe ispod mene. Sa jedne strane nasipa grupica nekih velikih ptica, šarenih patki. Stisnule se jedna uz drugu i drhture. Izgledaju poput pingvina na Antartici. Sa druge strane nasipa, djelomično skrivena ispod mosta sjedi mačka. Gleda na suprotnu stranu. Promatra patke. Te mačke mogu satima sjediti, a da se uopće ne pomaknu. O čemu razmišljaju? Da li uopće razmišljaju? Ova ispod mene izgleda kao da je zaokupljena jednim problemom: Kako pojesti patke okupljene na drugoj suprotnoj rijeke? Pa razmišlja naglas: Preplivati? Kao krokodil neprimjetno se privući nepažljivoj gomili? Hmmm…Ne, ne, to ne bi imalo efekt iznenađenja. Sigurno bi je primijetili. Ustvari-što si ona umišlja-pa to je potpuno glupa pomisao. Mačka da pliva usred rijeke! Uostalom, voda je ledena…Trepnula je. Što onda? Možda prijeći preko mosta, a onda ih iznenaditi skokom? Taj pristup sigurno je bliži metodama jedne mačke. (Poput krokodila…kakva bedastoća…) Mačke se šuljaju kopnom. One mrze vodu. Da, mogla bi se lagano odšetati i praviti se da odlazi negdje drugdje. A onda im skočiti na glave. Jednu bi uhvatila sigurno. Sigurno… Ponovo je trepnula. Ima dobru ideju. Ali se ne miče. Tu istu mačku vidio sam i jučer na istom mjestu. I te patke također. I prošli mjesec kada sam tuda prolazio bili su ondje. Iste misli. Jedna patka izdvojila se od prijateljica i krenula prema vodi. Gledam mačku da vidim kako će reagirati- ništa; rezignirano sjedi. Patka umače noge i odvaja se od obale. Pliva prema sredini rijeke. Mačka ubrzano trepće, ali se i dalje ne miče. Sada mi se čini da i patke imaju neke svoje skrivene planove. Nisu samo grupa brbljavih prijateljica koje tračaju golubove, već znaju i pokazati zube. Patka je odveslala naprijed i sada na sredini Rječine izaziva. Približava se mački, pa se potom opet udaljuje. Zatim opet cimne naprijed. Mačka je vjerojatno izluđena, ali zadržava privid smirenosti. No u očima joj se vidi nemir. Najradije bi joj pregrizla vrat…da može. Patka se nakon izleta vraća među gomilu i tamo komentiraju. Smiju se nemoćnoj mački. U čitav taj životinjski teatar sada se umiješao i čovjek. Jedna djevojčica je vičući "Mama, vidi patke! Patke!", preskočila ogradu i rastjerala prijateljice. Potjerala ih u vodu. Mačka se nakon što je vidjela toliko ptica koje se približavaju, opet uzbudila i…ustala. Najprije se istegla naprijed gurajući noge što je moguće više ispred sebe, a potom je podigla leđa. Zijevnula je, još jednom pogledala uskomešane patke, a onda laganim korakom otišla u suprotnom smjeru. O čemu ta životinja razmišlja? Kad joj se približavaju, ona odlazi… Nakon što je predstava završila, vratio sam se u svijet ljudi. Tj. okrenuo glavu od Rječine prema mostu. Nekoliko šetača, dvije zauzete klupice sa dva mlada para. Nedjelja popodne. Dokolica. Udah… izdah... Baš bi mi prijali kolači. U "Kontu" imaju odlične od kestena. Da…raznih vrsta. Ali koji? Ustvari, zašto ne uzeti samo kesten pire. Bez dodatnog tijesta. Da, to je dobra ideja: tijesto samo oduzima čar slatkastom kuhanom kestenu. Ulazim u ružičasti svijet slatkiša… - Jedan kesten pire i čašu vode. - Izvolite. - Hvala. Mmmmm-kesten se topi u ustima. Prinosim žličicu kako bi ih ponovo napunio i ponovo se prepustio. - Oprostite, mogu vam odmah naplatiti, jer mi sada završava smjena. Iznenađen sam tim naglim prekidom. Kako se usuđuje prekinuti me u mom ritualnom jedenju kesten pirea? No, uspijem se sabrati i, ne dižući pogleda od žličice, pružam joj novčanicu od 50 kuna. - Imate li možda sitnoga? Ne mogu vjerovati. Opet me prekinula. Suzdržavam se i mirno odgovaram da nemam. To bi je, mislio sam, trebalo udaljiti. Ali… - Da li ste sigurni? Možete li pogledati malo bolje? Napokon podižem pogled i gledam je u oči. Pitam se da li to radi namjerno? Osjeća li kakvo zadovoljstvo prekidajući ljude dok jedu slatkiše? Zar ne zna da je to gotovo zabranjeno? Kao razgovaranje u kinu-to se jednostavno ne smije. Na moj direktni pogled uopće ne reagira. Tupo stoji preda mnom i traži sitan novac jer joj završava smjena. Zašto jednostavno ne pričeka koju minutu? Pa neću jesti satima. Zašto me ne pusti na miru? Uostalom-što mene briga za njezinu smjenu? Odlučujem se osvetiti. - Ne, nemam sitnoga, odgovaram, pokušavajući zvučati drsko. Želim da vidi da imam, ali ne dajem. - Žao mi je… Doista nemam. Mislim da je shvatila poruku. Bijesno me gleda. - Dakle, nemate sitnog, podmuklo pita. - Ne, smijem se pakosno. - Baš ništa. Ni kunu. - Onda dobro…. AANNKA! IMAŠ MI RAZMIJENITI PEDESET?!, zaderala se. Sada mi je kesten potpuno prisjeo. Ovo je postalo mučenje. - DA! NEEE KAD NEMA SITNOG! A ŠTA MU JA MOGU? Nevjerojatno. Sav gušt mi je prošao. Vraćen sam u okrutnu realnost. Ustajem i izlazim van, na most, u svijet koji nije ružičast, nego siv. Mačka vani gleda u grupicu patki. Nekoliko šetača, dvije zauzete klupice. Nema odmora od svijeta, dragi Vi. Nema predaha. Poslije nedjelje ide ponedjeljak.