Suočeni smo sa životom, koji nije niti nalik onome, na što smo navikli. Ulazimo u tunel, koji je vrlo mračan i neugodan, a izlaz se ne nazire
Nesumnjivo, nastupile su specijalne okolnosti. Ova virusna pošast nema milosti. Iznimno lako se naseljava i lomi pluća onih najranjivijih. Privlače ju kronični bolesnici, prekomjerna težina i veća izloženost lijekovima. Neki ostaju netaknuti, a neki se bore za zrak. Neki prođu zarazu bez vidljivih simptoma, drugi se pitaju da li im je tek puka sreća ili nesreća namijenila život ili smrt. Brojke oboljelih i umrlih samo začinjavaju depresiju, dok osjećaj nemoći i straha od budućnosti guši ono malo preostale životne radosti. Suočeni smo sa životom, koji nije niti nalik onome, na što smo navikli. Ulazimo u tunel, koji je vrlo mračan i neugodan, a izlaz se ne nazire. Kao da je cijeli svijet umotan u virusni plašt, a mi mu pokušavamo pobjeći u relativnu sigurnost svojih stanova. Kažem relativnu, jer apsolutna sigurnost teško da se može postići.
Različiti ljudi reagiraju različito. Ima ih poprilično ležernih, kojima je nezamislivo da išta bitnije mijenjaju u svojem životu. Oni se nastavljaju družiti u bučnim grupama, bezbrižno ispijaju pive i siju sadržaj pluća u bližu okolinu, ne odustaju od svojih sloboda i preziru ograničenja. Nisu u većini, ali ih ima. Oni na drugom kraju skale promišljaju malo dublje. Moguće lokacije virusa pomno se analiziraju. Zakašlje li netko u blizini, istog časa se stvara tampon-zona. Dodirivanje na bilo koji način štite armiranim betonom, čak i ulaženje u osobnu sigurnosnu zonu smatraju pokušajem atentata. Prepoznat ćete ih po skupljim modelima maske i uvježbanom oku za sigurnu udaljenost. I po rukama, koje su vrlo solidno dezinficirane. Na njima je bilo kakav dodatni život nemoguć.
Život u uvjetima kućne izolacije nije bez ozbiljnih dilema. Prvo, obično nisu svi članovi obitelji u izolaciji. (Netko treba dovući svinjske kremenadle, vreću krumpira i toalet papir.) Oni koji jesu, vjerojatno dolaze u dodir s onima koji nisu. A oni koji nisu mogu donijeti porciju virusa izvana, od onih kojima dišni sustav lagano zakazuje (ali vole društvo). I onda puhati i kašljati kroz zaraženo grlo, stvarajući gusti oblak nevolje unutar „sigurne zone". A i nikada se ne zna da li je netko u periodu inkubacije ili da li je netko bolestan bez simptoma. Virusi spremno izlijeću kroz nos i usta, neumorno tražeći novo društvo.
U dućanima s prehranom događaju se poprilično očekivane stvari. Strah od gladi napunio je kolica. Stvaraju se zalihe za pećinsko preživljavanje. Pomama za brašnom i kvascem osobito je izražena. Kruh i opstanak usko su povezani, pogotovo za one kojima je obrok bez kruha nezamisliv. Eto, jesti ćemo kruh, otvoriti koju konzervu, pratiti informacije koliko je oboljelih na respiratoru i gledati kroz prozor. Zabrane se množe i malo što je više dozvoljeno. Maske (protiv zloduha), sablasna pustoš, apokaliptičke respirator-slike iz bolnice u Bergamu i sve izraženiji nagon za preživljavanje polako postaju sastavni dijelovi noćnih mora. Horror filmovi trenutno su besmisleni, jezivo-stvarna borba za opstanak više se ne gasi. Dobro zatvorite prozore, vrata, ventilacijske cijevi i ključanicu. Nešto je divlje u zraku...
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
