Novogodišnje prežderavanje vjerojatno predstavlja najnezdraviji dio godine. Količine hrane iznad svih razumnih granica, masnoće, šećer, alkohol, puste kalorije… Slažeš hranu poput tovljenih purana i samo gledaš u što ćeš sljedeće zabosti vilicu. Onda još čestitarski poljupci u stanju (polu)pijanstva, kada zimske bakterije cirkuliraju kao na promenadi.

Ah, zar nije lijepo razmjenjivati sline, u kojoj se upravo rastvara svježe pečeni odojak? Potkopavanje imuniteta nikada nije dobro, a usred zime najmanje. Tada smo najranjiviji. Svuda iskašljavanja i gripa. Zbog toga kratkoročni planovi skrivaju i nekakav osjećaj straha i krivnje. A ti kratkoročni planovi upravo sada su najizraženiji. Od sutra počinjem s dijetom, neću jesti slatko, neću pušiti, vježbat ću u teretani, oprostit ću rodbini i prijateljima, uživat ću u zdravom životu.

OD SUTRA ĆU PO SVEMU BITI BOLJI! Zvuči obećavajuće, ali tako se razmišlja dok je prežderavanje još u tijeku. Sada mogu raditi što hoću, jer će ionako od sutra sve biti drugačije! Budućnost izgleda stoljećima daleko. Nažalost, obećati je lakše nego realizirati. Prije ili kasnije vesela noć prođe, a ni mamurluk ne traje zauvijek. Što se već treba svega odreći?

Dan “nakon”. Dosadna preostala čestitanja, zabrinut pogled u prazan novčanik, lagana glavobolja i podrigivanje, nove masne naslage lelujaju oko pojasa. Što mi je sve ovo trebalo? ALI… Nešto je hrane ostalo, a ni čestitari ne dolaze praznih ruku. Hranu ne bi trebalo bacati. Dakle, preostale sarme i kobasice ćemo danas, odojak sutra. Pladanj preostalih kolača danas, drugi pladanj sutra. Dobro, ni nešto čašćenja na poslu neće nas ubiti. Brzo prođe i to, a apatija nikada veća. Zar nisu rekli da su dijete štetne? Trebam li se lišavati hrane u ovom bijednom životu? Trebam li gajiti lažne nade o vitkoj liniji? Eto, dok ozbiljne dileme čerupaju veliki i mali mozak, beskrajni problemi izviru na dnevnoj bazi. Djeca traže skupe mobitele, raspjevani susjed maltretira i danju i noću, trgovačke smicalice kidaju mi živce.

Moram vam to reći… Nekada je uobičajeni paket putra težio 25 deka, danas nerijetko za 5 manje. Ako ne paziš i slabo se hraniš, nećeš primijetiti. Vrećice čaja uvijek su bile po 2 grama, sada su lakše. Mrzim kada mi zapravo podvaljuju poskupljenje. A i sva sila devetki u cijenama zbunit će svakoga tko prehrambenim restrikcijama opterećuje moždanu masu. Uf, uf, na vrijeme sam primijetio da ne treba ništa mijenjati u životu, barem za sada. (Zar ne predstavlja svaka zacrtana promjena nekakvu patnju?) I sve više sam svjestan da odluke donesene u vrijeme novogodišnjeg dima baruta imaju trajnost ne veću od neuspjele šale.

Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]