Ahilova je tetiva najjača i najduža tetiva u ljudskome tijelu. Ona je takva, naprosto stoga jer mora podnjeti izuzetno velike sile. U toj svojoj zadaći ponekad posustane razvijajući bolna stanja koja nazivamo tendinitisima ili upalom tetive. Dva su mjesta na kojima se upala najčešće razvija. Jedno je samo hvatište tetive za petnu kost, dok je drugo na njenoj sredini. Bez obzira na sam upaljen dio, najčešće se simptomi (bol) razvijaju polako. U početku se pojavljuju u tijeku fizičke aktivnosti ili neposredno poslije nje. Kasnije, intenzitet boli se povećava, te je prisutna već na početku aktivnosti, a ne prolazi sa odmorom. Jutarnja bolnost kod ustajanja iz kreveta vrlo je karakteristična, te može ili ne mora proći sa razgibavanjem ili hodanjem. Razvija se vidljivo i opipljivo zadebljanje na samoj tetivi, koje je bolno na dodir, a dodatno ga iritirati može obuća. Iako ovo stanje često susrećemo u sportaša, naročito onih kojima su trčanje i skokovi primarne kretnje, nije neobično vidjeti tendinitis (ili tendinopatiju, kako je danas sve češće zovemo u struci) i u ljudi koji su nesportaši. Bilo kako bilo, ovo stanje valja ozbiljno shvatiti, te je nužno posvetiti se njegovu liječenju, a kako ne bi prešlo u kronično i time prouzročilo nove probleme i nove bolove. Liječenje se obično započinje ledenim oblozima uz izbjegavanje pokreta koji izazivaju bolove (nije nužno potpuno mirovanje). Nešto kasnije nastupa cijela baterija fizioterapijskih metoda, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do pulsne magnetoterapije, a sve kako bi se upala smanjila na najmanju moguću meru, te istovremeno poboljšala prokrvljenost ozlijeđenog dijela tetive. Od iznimne je važnosti u ovoj fazi liječenja upravo kinezioterapija, dakle vježbanje i to sa dva osnovna cilja. Prvi je poboljšanje fleksibilnosti (istezljivosti) tetive, dok je drugi jačanje mišića potkoljenice, te njihove izdržljivosti. Vježbe balansa u tom su cilju od velike pomoći. Ukupno liječenje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a sve u zavisnosti od tipa i trajanja same upale. Kod sportaša, kritična je faza trenutak povratka u sportsku aktivnost, koji mora biti odmjeren i postupan, e ne bi li se izbjeglo ponavljanje ozljede. U kroničnih stanja na ahilovoj tetivi, liječenje biva vrlo teško. S obzirom da nije riječ o upali, već više o propadanju tkiva same tetive, fizioterapija ponekad nije dovoljna kako bi se posve uklonili simptomi. Tako se u posljednje vrijeme sve više upotrebljava terapija udarnim valom (ESWT), te cross-friction masaža (agresivna tehnika sa ciljem bolje prokrvljenosti ozlijeđenog segmenta). Posebno se dobrom pokazao sustav izolirane ekscentrične kontrakcije, osmišljen i razvijen od strane švedskih ortopeda, koji specifičnom kretnjom izaziva poseban podražaj na ozljeđeni dio tetive. Često je u kroničnom stanju potrebno upotrijebiti više terapijskih metoda, a kako bi se na kraju došlo do stanja potpuno bezbolne funkcije cijele tetive. Ortopedski ulošci, te silikonski jastučići za petu mogu biti od pomoći na način da smanjuju stres pri hodanju i trčanju. Taping (djelomično ograničavanje kretnji tetive apliciranjem neelastičnih flastera) često je pomoćno sredstvo u sportu, no ono je privremenoa rješenje i ne može zamjeniti adekvatnu terapiju. Operativno liječenje tenidnopatija ahilove tetive čini se rijetko i to tek onda kada su iscrpljene sve druge terapijske metode. Razlog tome jest taj što rezultati operacija nisu uvijek onakvi kakvi bi smo svi željeli da budu. Kortizonske injekcije (snažni protuupalni sintetički hormon) direktno u samu tetivu mogu naglo ukloniti bolove, ali i znatno povećati rizik od njenog puknuća, naročito u sportaša, te ih stoga izbjegavamo. Analgetike upotrebljavamo rijetko, a i tada samo dok period intenzivnih bolova ne prođe. Izuzetno je važno razumjeti da i poslije nestanka bolova valja održavati kondiciju mišića i tetive dobrima, a kako bi se izbjeglo dodatno ozljeđivanje. U sportaša to činimo kompenzacijskim i dodatnim vježbanjem, a u nesportaša jednostavnim održavanjem snage i fleksibilnosti.