Smrt nakon ili zbog kemoterapije događa se svakodnevno. To nitko ne osuđuje, o tome nitko ne izvještava, zbog toga se ne vode sporovi i ne prosipa žuč.
Smrt čovjeka je žalostan događaj, a smrt djeteta pogotovo. Međutim, količina emocija, isključivosti i ružnih riječi, koje su pratile tužni slučaj 9-godišnjeg dječaka (oboljelog od ne-Hodgkinovog limfoma), jednostavno se otela kontroli. Neviđena količina gnjeva sigurno neće vratiti život, ali će razotkriti društvenu dvoličnost i pogubni medijski linč.
Činjenice su sljedeće: dječak je obolio početkom kolovoza, roditelji su odbili standardno liječenje kemoterapijom i pokušali s alternativom, sustav se trudio da oduzme dijete i podvrgne ga prisilnom liječenju, na kraju je mališan završio u bolnici. Umro je za sat i pol, mjesec dana nakon dijagnoze. Medijski linč bio je mučan i dvoličan.
Treba reći da mediji (pogotovo televizija) uvijek i bezrezervno podržavaju metode liječenja oficijelne medicine. Iako je medicina u nečemu jako dobra, a u nečemu manje dobra ili loša. Kako se o lošim stranama ne priča, dobiva se dojam da je sve jako dobro, odnosno da bolja opcija trenutno ne postoji. Tretman smrti usko slijedi ovakve stavove.
Smrt NAKON kemoterapije ili ZBOG kemoterapije događa se svakodnevno. To nitko ne osuđuje, o tome nitko ne izvještava, zbog toga se ne vode sporovi i ne prosipa žuč. Sve je normalno. Ali, odlučite li tešku bolest liječiti alternativom, borit ćete se i protiv bolesti i protiv bliske okoline i protiv glasa naroda i protiv medija i protiv cijelog sustava. Kao da svi jedva čekaju da pokušaj propadne. Zrak je zasićen netrpeljivošću i stresom. Naravno da će se kulminacija napada dogoditi ako alternativni pokušaji propadnu. Priče o šarlatanima i zatvoru potpuno će zasjeniti tugu. Tu je sada najmanje bitno da li je ta ista alternativna metoda već izliječila mnoge. O tome se ne piše ili se svede na rubriku “zanimljivosti”. (To se dogodilo slučajno, to su lažne nade, a možda i ljudi fantaziraju.) Uočavate li dvostruke kriterije, koji se prelamaju na leđima oboljelih?
Razumijem da su roditelji svim srcem željeli najbolje. I njima je sada daleko najteže. Bolest je bila zaista brza i možda je sve ispalo malo kaotično. Znam da su se neki izliječili i Gersonovom i Simoncinijevom metodom.
Huanito Luksetić nam je svima otvorio oči za kanabis. Neka izlječenja na tom području su, jednostavno, senzacionalna. Ali, univerzalnog uspjeha nema i neće ga ni biti. Ne postoji čarobni štapić za sve slučajeve. Nemoguće je predvidjeti koja će metoda za nekoga biti najučinkovitija. I da li je propušteno nešto što je moglo pomoći. Baš zato treba poštivati različitost u razmišljanju. (Znam da su Amerikanci više sličnih slučajeva rješavali prisilnim oduzimanjem djeteta i prisilnim liječenjem. Nažalost, sve je završavalo fatalno. U kratkom roku.)
Najviše su krivi baš oni koji su uvijek i vječito u pravu. Drugim riječima, izbjegavajmo paljenje lomače. Kada se jednom potpali, teško ju je ugasiti.
