Volim planinarenje po Alpama prije početka ljetne sezone. Tada nema raspjevanih grupa. Stotine oduševljenih planinara ne zastiru ti inače krasan vidik (Koliko košta piva u domu? Imaju li kranjske kobasice?). Ne moraš paziti na djecu koja istražuju po provalijama (Mogu li podragati divokozu na onoj litici?), dok mama i tata tješe zalutale penzionere s melanomom, artritisom i srčanom manom (Probada me ispod rebara...). Znate, određeni postotak uvijek loše završi. Otkližu se niz ledenjak, padnu u rupu, zapnu na odlijepljeni đon ili, jednostavno, zakoraknu u dubinu. O druženju s pticama svjedoče spomen-ploče na frekventnim lokacijama. Crne priče se, kao i uvijek, munjevito šire. Brao je runoliste, iako nije smio. Pomamio se i za najvećim, pa je loše završio...
Ostaci zime cijede se niz preostale snježne jezike, a poluzaleđena Kriška jezera prelijevaju se u bojama, koje je teško i zamisliti. Zrak je čist, a pogled bez granica. Vedrina je 100%-tna. Romantični krajolik u srcu Julijskih Alpi ispunjava me unutarnjim mirom. Odzvanja tišina. Stvarno mi je neobično gledati u veliki zaključani dom, dok dvojica napaćenih s čudnim naglaskom beskrajno kruže, nadajući se da će naći tajni ulaz do podruma sa zalihama pića (Voda-bljak!). Iznenadni krik oduševljenja brzo je utihnuo. Eh, jednostavni poljski zahod s praktičnom rupom nije ono što traže. Zvuci tuge i očaja, kako je to okrutno... Pokušavam ublažiti tešku bol: „Želite li probati malo juhe, upravo smo je spremili?“ Samo su me čudno pogledali i skrenuli u urednu zimsku sobu. A teško vam je nositi limenku omiljenog pića, je li? Vrijeme hlađenja u snijegu je točno 40 minuta. Provjereno.
Spuštanje prema prijevoju Luknja ne može proći bez uspomena. (Tu, inače, počinje najteži planinarski pristup Triglavu.) Pamtim maglu. Valove magle. Mogao si je rezati nožem. Pa zlokobne crne ptice. Hladna sajla je čvrsta, a tu i tamo se otvori pogled u strahovitu dubinu, koja guta neoprezne po kratkom postupku. Ponor je beskrajan. Uopće, čudim se da sam preživio. Ah, vrijeme mladosti je prošlo, a današnje ambicije svode se tek na spuštanje niz strmi sipar prema dolini Vrata. Vrućina raste sa svakim korakom...
Uranjanje nogu u planinski potok može potrajati petnaestak sekundi. Svježina je poželjna, ali kočenje nije. Već smo blizu civilizacije i podnevni šetači počinju navirati. Zuje poput osica.
„Gospodine, koliko još ima do Luknje?“, zatekao me upit, dok sam testirao izdržljivost u Titanic-uvjetima. Nešto jako znojno i jako teško, jarko crvenilo... dok masni sendvič nestaje u ponoru usne šupljine. Isprva sam mislio da svjedočim pomrčini sunca, iako su me leteći komadi mortadelskog špeka vrlo brzo uvjerili da se događa nešto sasvim drugo. Kad sam se malo sabrao, shvatio sam da su iznad mene napuhnuti obraščići i 2 sitna oka. Nehajno zakopčana košuljica vijori na povjetarcu, povremeno otkrivajući svu raskoš kaloričnog života.
„Sat-dva, bilo bi i manje da...“ No, no, ne smijem kvariti entuzijazam. Dečko je mlad i dobro će mu doći malo rekreacije. Nešto će se valjda i otopiti.
„Lovro, jesi li pojeo? Evo ti još jedan, napori su veliki.“ Mama očito vuče dovoljne zalihe, a sinčić poskakuje od sreće. Bit će i lizaljka, ako bude dobar. Još nešto... Pouzdano znam da na Luknji usred ljeta djeluje i improvizirani šank. Uopće ne sumnjam da je navala tada kudikamo veća. Znate li zašto?
