Zatvoriš oči i mašta se otvara do beskraja. Sve je lijepo i želio bi da snovi potraju vječno. Gdje je stvarnost? Gdje počinju iluzije? Bijes. Ogorčenje. Samilost. Nema ravnodušnosti. Najnovije nevolje kanceroznih bolesnika (odnosno uskraćivanje adekvatnih tretmana onim najbolesnijima) svakako ne spadaju u vijesti za poticanje dobrog raspoloženja. Siromašna država malo-pomalo reže prava, koja su preskupa za sve sušniju zdravstvenu blagajnu. A rak je skupa bolest. Čuvena ROZ-terapija (reži-otruj-zrači) još uvijek je neprikosnovena, barem u službenim medicinskim krugovima. I ona košta. Sijačica radijacije, odnosno kobaltna bomba, je beskrajno skupa. Kvarovi su česti, a popravci problematični. Na red se dolazi za nekoliko mjeseci. Neki love vezu, JER SU IM REKLI DA BEZ ZRAČENJA ZADNJA NADA CURI U NEPOVRAT. (Sve češća) nabava citostatika u privatnom aranžmanu opustošit će i deblje novčanike. Čak i konci za operacije postaju problem. Ipak, ima i nešto dobro u svemu tome. Zapravo, nešto jako dobro. MANJAK NAVEDENIH TERAPIJA, PO SVEMU SUDEĆI, NEĆE NEGATIVNO UTJECATI NA DULJINU I KVALITET OSTATKA ŽIVOTA. Iz jednostavnog razloga: ROZ ne liječi rak i ROZ je toliko otrovan za tijelo, da mogućnost izlječenja u ovakvim okolnostima skoro da možemo mjeriti s mogućnošću da svemirac navrati na jutarnju kavu. "SVE JE IZLJEČIVO, DOK NISI OPERIRAN.", rekla je jedna mudra Japanka. Tumori se, ostavljeni na miru, nekada i sami povlače, a mnogi početni karcinomi nikada ne izrastu u problem. Da li se ovakva samoozdravljenja pripisuju ROZ-u ne znam, ali sve upućuje na to. Jedan prijatelj-liječnik nedavno mi je rekao:"Medicina ne može izliječiti rak. Preostaje nam samo vjerovanje u čudo." Nisam spreman povjerovati u svakojaka čuda, koja pune stupce tabloida, ali svakako sam spreman razmotriti sve ono što se ne kosi s osnovnom logikom zdravog postupka (otrov je za ubijanje, a ne za liječenje). Pažljivo čitajte naredne redove. Možda se dešava nešto ljepše od snova, iako su sačuvani životi sasvim realni. A U GLAVAMA MNOGIH VEĆ SU BILI IZGUBLJENI. "Žao nam je, ali ostalo vam je svega 2 mjeseca života, u najboljem slučaju." Doktori su bili nemoćni i neumoljivi, kao i milijune puta do tada. Nesretni John Franzoni bio je izgubljen. Kliješta raka davila su zadnje ostatke života. Bijedne ostatke onoga što je ostalo nakon tradicionalne, od službene medicine jedine priznate, terapije. Mnogobrojna zračenja trebala su (barem) smanjiti tumorsku masu. Ne samo da se to nije desilo, NEGO SE MASA UDVOSTRUČILA, a bolesnik je poslan na kućno umiranje. U više nego jadnom stanju. Veliki tumor na stražnjoj strani jezika i 2 ogromne izrasline u grlu gotovo da su sprečavali uzimanje ikakve hrane. Potpuna blokada bila je pitanje dana. Uz to, PLUĆA SU BILA NAPROSTO PREŠARANA KANCEROZNIM TVORBAMA. Začudo, 4 mjeseca kasnije John nije bio mrtav. Odavno se nije bolje osjećao. Tumori na grlu i jednjaku u potpunosti su nestali. (Shvaćate, nitko ih nije odrezao, niti razorio kemikalijama.) A rak na plućima smanjio se na manje od pola prvobitne veličine. Sve je upućivalo na remisiju. Buđenje od mrtvih. "Krivac" za sve je klinika BioPulse u Meksiku, koja odnedavno provodi posebnu antitumorsku terapiju, dijametralno suprotnu standardnim metodama. I zapanjujuće efikasnu. Sama metoda zasniva se na UMJETNOM IZAZIVANJU HIPOGLIKEMIJE (niskog šećera u krvi), odnosno stanja u kojem RAK, JEDNOSTAVNO, NE MOŽE OPSTATI. Naravno, ortodoksna medicina je cijeli postupak dočekala na nož. Ništa drugo nije se ni moglo očekivati. (ZAR DA PROPADNE MILIJUNSKI BIZNIS S CITOSTATICIMA??) Takve reakcije već odavno su izgubile svaki smisao. Više me ne zabrinjavaju. A zašto i bi? Ima sasvim dovoljno saznanja iz nezavisnih izvora da na kliniku dolaze bolesnici u različitim fazama bolesti (čak i u terminalnom stanju), različito tretirani, obično iscrpljeni i unakaženi (ROZ-terapija), od mnogih otpisani. I kreću putem izlječenja. Mudrost, a ne skalpel, uništava bolesno tkivo. Ovdje se doista stvaraju lijepe priče. Za sada sigurno, a možda i za vječnost.