Nitko ne voli biti kriv. Nije li tako? Promatrajte malo političare… Izmislit će svakojake fantastične i nevjerovatne konstrukcije, samo da vas uvjere u svoju nevinost. (Mnogi ljudi obožavaju slušati takve "istine", a to ih i odlično zabavlja.) No, vječito ljutite osobe nadmašuju sve. DALEKO NADMAŠUJU SVE. Kada im pukne najlon nasred place, spremno će okriviti proizvođača ambalaže, koji proizvodi smeće, a ne ambalažu. To, što je najlon pukao pod težinom ogromne lubenice uopće nije bitno. Bitno je da najlon ne valja, iako je stvoren da se u njega krca. Ako vječito srditog mrko pogledate, optužit će vas da ste protiv njega i da mu spremate najgore gadosti. Ako ga uopće ne pogledate, bit ćete krivi za urotu. Bez brige, nećete dobro proći ni ako ga lijepo pogledate. To je sumnjivo, jer srditi nije navikao da ga lijepo gledaju. (Vjerovatno ga ismijavate.) Ukratko, KRAJ TAKVE OSOBE KRIVICA SE PODRAZUMIJEVA. Bijesne osobe ne žele preuzeto odgovornost za vlastiti život i vlastite pogreške. LAKŠE JE OKRIVLJIVATI DRUGE. I SRDITI SE DOK SE DRUGI NE PROMIJENE. Jer drugi se moraju promijeniti, a ne oni sami. UVIJEK SE DRUGI MORAJU PROMIJENITI, A NIKADA ONI SAMI. Ha! Najbolje jamstvo za nesreću je prebacivanje krivice na druge. Tako ćete garantirano upropastiti život. Jednom ćete možda shvatiti da je vaš glavni neprijatelj izbjegavanje odgovornosti, a ne ljudi oko vas. Srditi ne znaju razgovarati. A još manje znaju slušati. Ovakva nesposobnost komunikacije kod njih je stalan i težak problem. Svako iole razmimoilaženje u mišljenju rezultira provalom bijesa. Zato jer su oni uvijek u pravu. (Sve drugo bilo bi nezamislivo.) I ZATO ŠTO SU NESPOSOBNI IZRAZITI SVOJE ŽELJE NA SUVISLI NAČIN. Nesposobnost normalne komunikacije naprosto ih dovodi do ludila. I još nešto, bijesne osobe PONAŠAJU SE KAO DA JE LJUTNJA JEDINI DOPUŠTENI OSJEĆAJ. Sreća, strah, tuga i eventualni osjećaj krivice naprosto ne postoje. Ako se ponekad nešto od toga stidljivo i pojavi, to treba smjesta pretvoriti u novu ljutnju. Svaki drugi osjećaj za srdžboholičara je odvratan i ponižavajući. Jer se osjeća ugrožen. SAMO BIJESNO STANJE GA NE UGROŽAVA. Idealan ljubavni partner, zar ne? Ima još jedan važan razlog zbog čega netko ne želi prestati sa stalnim napadima ljutnje. NAVALA ADRENALINA JE UZBUDLJIV OSJEĆAJ. Upravo tako, ključanje krvi znači živost. Bez toga bi život bio dosadan i monoton. (Doduše, to je više nego bijedna živost.) Može vas netko uvjeravati da ga srdžba ne veseli. Ili da se uz nju osjeća užasno. (Ona je "neophodna" uz postojeću groznu okolinu.) Može vas uvjeravati u što hoće. DA MU TO NE ODGOVARA, NE BI TO UPORNO PROVODIO, PA KAKVA GOD OKOLINA BILA. (Jeste li i vi možda uporni u provođenju onih radnji, nakon kojih ćete se osjećati loše?) Nezgodno je što srditost vremenom prijeđe u zastrašujuću ovisnost. POPUT DROGE. Naravno, lijek postoji. Ako prihvatite da SVAKODNEVNI OSJEĆAJ PROVALE BIJESA NIJE NORMALAN OSJEĆAJ. I ako prihvatite da u stanju bjesnila izgledate nevjerovatno jadno. Poput karikature. Kad se već volite izderavati, derite se na svoju sliku u ogledalu. To vas ne uzbuđuje, je li? Ali… ne vidim razloga zašto bi netko drugi trpio vaše smeće i unutrašnji gnoj, odnosno vaša kronična emocionalna iživljavanja. Slijedeći put: Smiren-spašen Napomena: Nedavno su nas u Dnevniku HTV-a uvjeravali u apsolutnu sigurnost cjepiva protiv hepatitisa B. Kako me nekoliko čitatelja nazvalo s time u vezi, moram reći da je cijepljenje protiv hepatitisa B kod nas obavezno, pod prijetnjom zakonskih sankcija. (Nekada je bilo dobrovoljno.) U drugim zemljama to je raznoliko uređeno. (Negdje je ranije uvedena obaveza ukinuta.) O opasnosti samog cjepiva može se samo nagađati. POSTOJE NEKE SUMNJE I POSTOJE NEKI SLUČAJEVI. Cijepljenje je, općenito, rizična radnja i ne možete znati u što će se izroditi kasnije u životu (pad imuniteta, smrtonosnije forme iste bolesti i sl.).