Nisam neki sportski tip. Daleko, jako, jaaako daleko od toga. Ali volim hodati po prirodi. Kada zamiriše proljeće, ili bar zimsko sunce, strašno mi je teško ostati u kući. Uvijek nekako vaga prevagne na izlazak van, na zrak, sunce, vjetar, planine, pranu. Uvijek se nekako tješim da nije bitno u kakvom mi je stanju kuća, ionako će se nered opet sam stvoriti, a hranu se ionako opet mora skuhati, makar u ponoć za sljedeći dan. I tako, kada se zareda par lijepih dana, a noge ponovo okuse milinu planinskih staza, počnu jednostavno gospodariti mnome. Ne slušaju glavu i preuzmu komandu. Tada mi se redovito događaja da noge jednostavno žele hodati i ništa ih ne može ni na koji način odgovoriti. Sjede na stolici i cupkaju, hodaju u krug po kući i stalno vode prema izlaznim vratima, nema pomoći. Jeste li to doživjeli? Da vas fizički vode van iz stana i očajnički vape za kretanjem?
Slično mi se događa s jesenskim i zimskim kupanjem. Kad u studenom polako završavam sezonu kupanja u moru i onda se nakon par dana pauze nađem na nekoj neobaveznoj šetnji uz more, nema veze što mi priča osoba s kojom šećem niti koliko se spustila temperatura, koliko puše vjetar… Tijelo zadnjim atomima snage zadržavate da se ne zaleti i baci u more. Sve nestane u pozadini i samo ta očajnička potreba da se bacite u hladno more tutnji tijelom. U isto vrijeme predivno i zastrašujuće. Zastrašujuće, jer u tim trenucima muke shvaćate da tijelo vodi neki svoj život i gospodari mislima, emocijama, bivanjem, kretanjem… prema moru.
Opet kažem, nisam neki sportski tip, daleko od toga, ali noge su s ovim zimskim suncem opet preuzele vlast. Tješim se time da je ova „tiranija“ barem zdrava, jer kažu da je hodanje jedna od najzdravijih stvari koje možete učiniti za svoje tijelo i psihu. Ako nikad niste osjetili noge koje žele hodati, ja vam želim da ove godine imate puno takvih trenutaka. Krenite par dana za redom na šetnje od bar dva sata u komadu i možda i vas obuzme „hoditis“. Otkažite druženja, čišćenja kuće i ostale „neodgodive“ obveze oko obitelji i poklonite si dva tjedna ovog eksperimenta. S „hoditisom“ se nešto mijenja u percepciji života, kuta gledanja na stvari, stvari se u glavi raščišćavaju. Pomirite se s time da zaista ne kontrolirate ništa, čak niti svoje tijelo, i povećava se razina smirenosti i prepuštenosti životu. Jer, sve je baš onako kako treba biti, kroz život treba proći, a možda je zaista najlakše na nogama.
