Nedjeljna živost kraj malog doma na Platku je uobičajena. Tu i tamo projuri razulareno dijete na biciklu, dok mama i tata nehajno listaju novine, usput tamaneći zalihe piva. (A da izvadimo dekicu?) Novopristigli auti vješto manevriraju oko razularene djece i pokojeg šepavog seniora. Krajičkom oka uočavam da se nešto rotira na ražnju. A uočavam i da su nervozni prolasci zainteresiranih oko napola zgotovljenog mesa sve prije nego slučajni. Čini se da primamljivi mirisi strahovito potiču glad. Gotova sam siguran da je rezervacija najboljih komada već odavno izvršena. Dok se lahor igrao u krošnjama tek prolistalog drveća, moja štoperica već radi. Dan za ispitivanje kondicije. Očekivanu svađu oko prava na zadnju desnu nogu već jedva i čujem. Bat koraka napunjen je starim strahom. (Zar je kamen morao biti ondje?) Zašto ne mogu pobjeći od prošlosti? (Pad je neizbježan...) Avetinjske skijaške staze pretvaraju se u pustaru. Gotovo sva zemlja je isprana... (Sada će tvrdo prizemljenje...) Otkucaje životnog sata osjećam u mozgu. (Hoće li kamen na krivom mjestu probiti čeonu kost? Hoće li navlaka ili plomba završiti u želučanoj kiselini? Gdje će šiknuti krv?) Dvije žene, sa svojim važnim pričama, gotovo da ne mogu podnijeti. Čepovi za uši bi me spasili. (Tragovi krvi na rascvjetanim šafranima. Dva života u zagrljaju sunca. Vidim li to bljesak nove nade?) 46 minuta do vrha Snježnika. Zaboga, toliko brzo još nisam došao. (Jesam li možda sve prosanjao?) Naravno, sve je još uvijek na svome mjestu. Risnjak, gdje ti guraju ulaznicu dok se još cijediš nakon napornog uspona. I Hahlić, gdje se Davor ponovno vratio. I šuma, koja odolijeva. Sječa i žičare još su aktualni, nažalost. Ispred doma, koji se naočigled raspada, skupilo se šaroliko društvo. Od spretnih mladića, koji povremeno impozantno skakuću po obližnjim stijenama, do dokonih gospođa britkog jezika, koje se upravo spremaju za podnevni obrok. „Gospodine, da li biste probali mesnu štrucu? Znate, imam i domaće čvarke!“ Jedva sam primijetio da je ponuda namijenjena meni. Zatekla me baš dok sam analitički proučavao rane i masnice. (Nešto zgrušanih ostataka A-grupe i škripa u zglobovima. Čekaj, koliko je dana prošlo?) „Oprostite, ne bih. Upravo sam jeo.“ Pritom me oblilo nekakvo čudno crvenilo. Vjerojatno zbog jakog proljetnog sunca. „Oh, pa vi ništa nećete.“, rezignirano je primijetila dokona gospođa i sklopila čeljust oko povelikog komada. Zdušno ju je slijedila okolina, čak i razigrana mladež, između 2 ciklusa skakutanja. U jednom trenutku, konverzacija u mnoštvu jednostavno je stala. Pomalo mi je postalo neugodno što jedino ja ne osjećam potrebu za podnevnim obrokom, pa sam se tiho udaljio, ne želeći kvariti užitke ljubiteljima mesne štruce i čvaraka. Atmosfera beskrajnog užitka visila je u zraku. Znate li onaj fini fluid, gdje gotovo osjećaš slinu, zasićenu masnoćom? Škljocanje zubala (što prirodnih, što umjetnih) lagano remeti netom uspostavljeni mir. Uf, skoro sam zaboravio. Nekoliko sati kasnije, životinja s ražnja preselila se u hladovinu probavnih organa. Nekakvog glodanja kostiju još je bilo, uključujući i filigransko mesaranje lubanje. Gram po gram. Tu zabava može potrajati doista dugo. Trebam li žaliti što sam zakasnio?