Nedavno je objavljeno kako bi se 90% svih kroničnih i ostalih bolesti moglo izbjeći, ukoliko bi iz našeg okoliša uspjeli ukloniti 600 najvećih otrova. Naravno, jasno mi je da se nitko neće pretrgati oko realizacije takvog projekta. Slično tome, ni trovanje teškim metalima NE IZAZIVA PREVELIKI INTERES MEDICINSKE ZNANOSTI. (Istini za volju, početnu toksičnost teško je i utvrditi.) Sve dok se zatrovanost ne počne manifestirati kroz teške bolesti. Vjerojatno najveći problem predstavlja živa. (Od svih metala, samo je kadmij otrovniji.) U okolišu je ima poprilično. Izgaranje ugljena oslobađa tone i tone žive u atmosferu, a zemlja i voda SVE apsorbiraju. Prije svega, sveprisutne bakterije pretvaraju živu u još toksičniju formu. Pokazat će se da je kontaminacija vode najtragičnija. Stupanj zatrovanosti morskih stanovnika ovisan je o POLOŽAJU U HRANIDBENOM LANCU. VEĆE I PROŽDRLJIVIJE RIBE SU NAJZAGAĐENIJE, JER SLAŽU SAV POJEDENI OTROV SVOJIH ŽRTAVA. Od riba koje se koriste za ljudsku prehranu, perjanicu (u lošem smislu) nose MORSKI PAS, TUNA I SKUŠA. Čak je i američka Uprava za hranu i lijekove preporučila LIMITIRANJE NEKIH VRSTA MORSKE HRANE. Za trudnice i dojilje savjetuje se potpuno izbjegavanje. (Prenošenje žive na novorođenčad može biti izvor serije neuroloških problema.) Općenito, ribe su donedavno važile za vrlo zdravu hranu, prvenstveno zbog prisustva omega-3 masnih kiselina. No, izgleda da se blagotvorni utjecaj na krvožilno zdravlje U POTPUNOSTI PONIŠTAVA ZBOG VELIKE KONCENTRACIJE ŽIVE. Tuna bi se i mogla izbjeći, zar ne? Ali, hrana obično nije glavni opskrbljivač živom... Kontraverznost amalgamskih plombi sačuvala se do danas. Govorim o kontraverznosti, jer zubarske organizacije, gotovo u pravilu, i danas uvjeravaju da su amalgamske plombe APSOLUTNO SIGURNE I NEŠKODLJIVE. (Uz to su i čvršće od ostalih.) BEZ OBZIRA ŠTO 50% NJIHOVOG SASTAVA ČINI ŽIVA. Kažu da (na prilično zagonetan način) gube svoju toksičnost u kombinaciji s ostalim sastojcima plombe. A to su, većinom, srebro, bakar i kositar. Besmislenost ovakvih tvrdnji lako se može dokazati. Živine pare iz plombi oslobađaju se kontinuirano. Znanstvena ispitivanja nedvosmisleno pokazuju da je KOLIČINA ŽIVE U LJUDSKOM TIJELU DIREKTNO POVEZANA S KOLIČINOM AMALGAMSKIH PLOMBI. «Sretnici» s mnoštvom srebrnih punjenja prije ili kasnije će shvatiti da dugogodišnja briga za zdravlje zubi ima i svoje negativne implikacije. Rekao bih, svi smo namagarčeni i prevareni. O sadržaju plombi ništa nam ne govore, a mislim da bi mnoge to zanimalo. U najmanju ruku, mogli bi nas danas, kada je bolna istina sasvim jasna, makar podučiti o ravnanju s otrovom u ustima. Recimo, PRANJE ZUBIJU, ŽVAKANJE, ISPIJANJE TOPLIH PIĆA I DISANJE NA USTA još više pojačavaju ispararavanje žive. Jasno, problem je težak, jer se navedene aktivnosti i ne mogu izbjeći. Može se izbjeći jedino ugradnja novih spornih plombi. Tu naročito mislim na ZAŠTITU DJECE. (Nažalost, sistem se pobrinuo da i mališani MORAJU dobiti svoju dozu. O tome više u slijedećem broju.) Ima još nešto čudno. Usprkos tome što medicinska struka tvrdi da su amalgamske plombe sigurne i zdrave, postoji STROGI PROTOKOL o zbrinjavanju upotrebljenog i neupotrebljenog amalgama. Intrigantno, MATERIJAL JE NEŠKODLJIV U USTIMA, ALI NIJE U SMEĆU. O neškodljivosti još nešto. 78% Amerikanaca ima amalgamske plombe u ustima. Međutim, čak 95% oboljelih na razini centralnog nervnog sistema (multipla skleroza, epilepsija, migreana i sl.) ima barem nekoliko takvih plombi. Očito, još jedna OPASNA VEZA. Želita li i dalje da vam živa, jedan od najjačih neurotoksina, BUDE UGRAĐENA NEKOLIKO CENTIMETARA OD MOZGA? DA GA RAZARA GODINAMA? Toplo preporučam da eventualnu izmjenu plombi obavi osoba upućena u problematiku trovanja živom. Teško ju je naći. A prije samog procesa, izliječite sve ono što se može izliječiti, sve zbog optimalizacije procesa izbacivanja otrova.