Nedavno je (ponovno) izbila velika panika u riječkoj bolnici. Pokvario se linearni akcelerator i onkološki bolesnici ostali su prikraćeni za potrebne doze zračenja. Skupa mašina nije izdržala ogromno opterećenje, a nesretni bolesnici i njihove obitelji izvršili su sasvim logičan medijski pritisak, jer je kvaliteta liječenja tako bitno smanjena. STANICE RAKA, KOJE SU TREBALE BITI SPALJENE, SADA ĆE SE NAGOMILATI, ZAR NE? Nikome ne pada na pamet da ovakvi kvarovi u velikom broju slučajeva zapravo PRODUŽAVAJU ŽIVOT. Tretman je izrazito štetan i sam po sebi KANCEROGEN, a ruši i ono malo preostalog prirodnog imuniteta. Zračenje je još uvijek vrlo raširena metoda za liječenje raka. Nekada se koristi prije operativnog zahvata (kako bi se tumorska masa donekle smanjila i kasnije lakše tretirala), nekada umjesto operativnog zahvata (obično za rak u uznapredovaloj fazi, kada kirurški tretman nije više izvediv), a nekada u kombinaciji s drugim oblicima liječenja. «Kobaltna bomba» je pedesetak godina stara varijanta, iako još uvijek u upotrebi. Modernija inačica je linearni akcelerator, koji producira više energije i prodire dublje u tijelo. Ionizirajuće zračenje ubija sve žive stanice, a ne samo stanice raka. PRŽENJE U PAKLU ZRAČENJA TOLIKO JE OPASNO, DA IZAZIVA RAK U BILO KOJOJ DOZI. Drugim riječima, PALJENJE RAKA ZAPRAVO GA I STVARA. Dobro, zračenje bi, barem teoretski gledano, trebalo biti usmjereno samo na tumorske stanice. Takvu preciznost, nažalost, nije moguće postići. Poznato je da 60% bolesnica od raka dojke, tretiranih zračenjem, PRIJE ILI KASNIJE OBOLE OD RAKA PLUĆA. U najvećem broju slučajeva pluća su zahvaćena na onoj strani, na kojoj je bila i ozračena dojka. Štaviše, kod nekih žena razvit će se vrlo agresivni angiosarkomi, koji gotovo uvijek završavaju smrću. Kao dokaz kontraproduktivnosti radioterapije navodim da tretman zračenjem raka pluća ili dojke povećava rizik od smrti za 21%. Liječnici često pribjegavaju najvećim dopuštenim dozama, po sistemu teža bolest-veća doza, ali i lakša bolest-veća doza-brže iskorjenjivanje zloćudnog tkiva. Inplantacija radioaktivnih izotopa direktno u oboljeli organ trebalo bi osigurati kontinuirano uništavanje bolesti. No, VIŠE RADIJACIJE NERIJETKO ZNAČI SAMO SKRAĆENJE PREOSTALOG ŽIVOTA. A tu su i zastrašujuće, gotovo standardne, nus-pojave. Najčešće su slabost, mučnina i povraćanje. Ali i oštećenja koštane srži, s osteoporozom kao jednom od brojnih posljedica. Zračenje glave i vrata uništava pljuvačne i suzne žlijezde, pa usta i oči ostaju permanentno suhi. Česta su oštećenja mozga i smanjenje inteligencije, pogotovo kod ozračene djece. Trećina pacijenata, podvrgnutih zračenju i kemoterapiji nakon kirurškog zahvata na debelom crijevu, izvrgnuta je teškim komplikacijama. Neke žene s rakom dojke ostaju sa stalnim bolovima u ruci i potrebom za nekoliko korektivnih operacija, što je opet direktna posljedica zračenja. Da li su pacijenti unaprijed dovoljno upoznati o svim posljedicama terapije? I O REALNIM ŠANSAMA ZA IZLJEČENJE? Sada bi čovjek pomislio da će poražavajući rezultati odvesti skupa istraživanja u sasvim drugom pravcu. Ne gajite nadu, to se neće uskoro dogoditi. Znate li gdje ide silni istraživački novac? Od 188 kliničkih istraživanja, trenutno u tijeku u Velikoj Britaniji, njih 186 bavi se zračenjem i kemoterapijom. Jedno se, prilično usko, bavi dijetom, a jedno tehnikama relaksacije (koja je već ionako detaljno obrađena u stručnoj literaturi). Šuškanja o genetičkim mutacijama, kao uzročniku raka, zasada ne donose ništa opipljivo. Svjetlosne godine nas dijele od pravih rješenja, uz konzervativni pristup današnje medicine. JOŠ ĆEMO DUGO ČEKATI NA REVOLUCIONARNA OTKRIĆA. Naravno, alternativni pristupi su nepoželjni, pa makar često bili i daleko efikasniji. (O njima više uskoro.) Primijetili ste, zadnju iz trijade klasičnih terapija ostavio sam za kraj. Ha, prženje u paklu, bojni otrov ili oboje?