Proljetni dani su idealni za planinarenje. Ukoliko tradicionalno buđenje iz zimskog sna odgodite za ljeto, mogli bi upasti u opasnu zamku "ljetne fjake". Utapanje u zimskim masnoćama samo zamijenite beskrajnim ležanjem na plaži. (Kako ovakvo ležanje prilično iscrpljuje, nakon toga valja odspavati u hladovini. Glavnina ljetnih aktivnosti ionako se svodi na utrljavanje mlijeka-barem faktor 20 i mazanje sredstvima protiv znojenja, kako bi smrad bio donekle podnošljiv. Sve ostalo je tako naporno… Uostalom, treba se dobro odmoriti.) "Istrošit ćeš noge, pa ćeš u starosti biti invalid!", upozoravaju me mnogi, naročito prije proljetnih provjera tjelesne kondicije u riječkom planinskom zaleđu. Ne brinite, znam što činim. Sve ono što se slabo ili nikako koristi, prije ili kasnije oslabi, zakržlja ili se degenerira. Tu mislim na kosti, zglobove, mozak i sve drugo čime nas je priroda obdarila. I tako sam u lijepo proljetno jutro usmjerio noge prema Hahliću. Kao i obično, izabrao sam varijantu preko kanjona Mudne doli (druge varijante znatno su manje interesantne). Zadnje sakupljače ljekovitog bilja mimoišao sam prije prve stijene. Za dalje sam znao da gužve neće biti. Još više, tišina po pitanju ljudske prisutnosti je potpuna. Možda neke odbija i uništena sajla na prvoj okomitoj stjenovitoj prepreci. (Briga za stanje u kanjonu nije baš velika. Da li je nebriga svjesna brana protiv većeg posjeta ne znam, ali zub vremena uskoro će učiniti svoje. Područje će za običnog smrtnika postati neprelazna prepreka.) Unatoč tome, put je za većinu još uvijek prohodan. Interesantna gimnastika preko i oko kamenih gromada kao stvorena je za razgibavanje nedovoljno podmazanih zglobova. Dobro je, ne škripe suviše. Kod Davora na Hahliću bi se malo i zaustavio, da nisam već izdaleka čuo zvukove, koji su me upućivali na atmosferu zasićenu alkoholom. Možda sam se i prevario, ali stvarno si nisam htio kvariti ugođaj. Odmor sam odložio za vrh Obruča. Otkad su probili nove ceste, pješački dio uspona do Hahlića može se skratiti za dvije trećine. Invazija neplaninara logična je posljedica svega, a to ponekad znači i pustošenje, bilo kroz neodgovorno branje zaštićenog cvijeća ili putem veselih roštiljanja na mjestima, koja su prije bila oaze mira. Ja znam da bi neki šarali autom po vrhovima i hvalili se da su bili u prirodi. (Prešućuju koliko su prirode zagadili.) Neki bi vukli žičare na Platak i oko Snježnika, uz bezobzirni masakr ovo malo zelenog okoliša što je još preostalo. Siromaštvo nije dobro, ali svakako je dobro da za ove i slične sulude projekte nema novaca, niti će ih uskoro biti. Uf, bolje da ne razmišljam o tome. Danas sam došao uživati. Ne ide mi loše i ne dišem poput lokomotive. Vjerojatno i ovo škrto sunce dodatno napaja energijom. Nedavno sam pročitao da nekoliko tisuća ljudi na zemlji živi (skoro) isključivo od sunčeve svjetlosti, bez hrane i pića. Ne bih to svrstavao u utopiju, ali djeluje prilično nevjerojatno. Kako sam još daleko od takvih stanja, najvišu točku današnjeg izleta iskorištavam za akumulaciju energije PUTEM HRANE. Mislim da je bila seitan salama i 2-3 jabuke. Jabuke u proljeće nisu osobit izbor, ali sada me sasvim dobro osvježavaju. Udubljen u proučavanje i više nego dobro poznate panorame susjednih vrhova, nisam ni primijetio da se društvo na vrhu rapidno povećava. "Puf, puf… Gospodine, da li je Triglav daleko? Puf,puf…Ja bih neki veći vrh. Puf, puf…", iz sanjarenja me izbaci glas iz grupe. "Triglav, Triglav… Rekli ste Triglav, je li? Ne Snježnik, Risnjak ili Guslica? Ah, da, Triglav… Dalje je nego što mislite! Ali vidi se za čista neba tamo na obzoru. Do njega se stiže teško. Za vas trenutno nikako. Dobro se odmorite, jer ni put do doline nije kratak, bilo u Podkilavac, bilo u Studenu.". Sugovornik me je malo čudno pogledao. Što ću mu ja, taman me je prekinuo u meditiranju. Tada su iz rančeva provirili panceta, lovačke salame i slične dobrote. Bilo je i ostataka jučer spečenog odojka. Imao sam dojam da svi uživaju. I pri spuštanju naišao sam na mnoge zaostale penjače, debelo oblivene znojem. Puf, puf… "Požurite, čekaju vas s odojkom. Još je malo ostalo!", ovakva injekcija uvijek djeluje. Pomisao na besplatnu mesinu… Preostali dio puta do mjesta Lisac-kroz šumu i preko livade, pored znatiželjnih izletnika, malo trkom, malo hodom. Danas sam 8 sati živahno gazio. Još jedan dan čistog zadovoljstva. Slijedeći put: Pet godina nade