Otvaranje bolovanja za vrijeme otkaznog roka u kojem je radnik oslobođen rada je protupropisno. No, ima i suprotnih mišljenja koja stvaraju dileme u praksi, pa je teško reći da je o tome zauzet konačan stav


Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju daje pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite. To pravo pripada osiguranicima koji su privremeno nesposobni za rad zbog bolesti ili ozljede, ili su zbog liječenja ili medicinskih ispitivanja smješteni u zdravstvenu ustanovu, odnosno privremeno su nesposobni za rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika.

Bolovanje je svaka odsutnost s rada zbog bolesti ili ozljede ili drugih okolnosti zbog kojih je osiguranik spriječen izvršavati svoju obvezu rada u skladu s propisima. Zakon taksativno propisuje te „druge okolnosti“. Među njima nije slučaj kad je poslodavac radniku otkazao ugovor o radu, a za to vrijeme ga je oslobodio obveze rada, pa mu isplaćuje naknadu plaće, a radnik ne dolazi raditi. Za to vrijeme radnik nema pravo na bolovanje niti na naknadu plaće za bolovanje.

Takav otkazni rok smatra se plaćenim dopustom. Radnik ne dolazi na posao i ne mora raditi, pa nema osnova da se toga rada oslobađa i zbog bolovanja. Otvaranje bolovanja za vrijeme takvog otkaznog roka je protupropisno. Poslodavac treba obavijestiti liječnika primarne zdravstvene zaštite o takvom statusu radnika. Takva je i sudska praksa u Republici Hrvatskoj, a temelji se na podzakonskim aktima o pitanjima zdravstvenog osiguranja.

No, ima i suprotnih mišljenja. Pravo na otkazni rok je utvrđeno Zakonom o radu u trajanju od dva tjedna do tri mjeseca, uz propisane „modifikacije“. To je zaštitna kategorija za sve radnike kojima poslodavac otkazuje ugovor o radu, a radnik za to nije kriv. U Zakonu o radu čl. 113. propisano je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. U slučaju da poslodavac radniku omogući da ne radi za vrijeme otkaznog roka, mora mu priznati sva prava „kao da je radio do isteka otkaznog roka“, kao i pravo da bude „odsutan s rada najmanje četiri sata tjedno radi traženja novog zaposlenja.“  To sve stvara dileme u praksi, pa je teško reći da je o tome zauzet konačan stav. U takvim i sličnim slučajevima, poslodavac i radnik trebali bi sklopiti svojevrstan sporazum  kojim bi  se mogla isključiti neka prava, ako to nije protivno zakonu.