Upit: Imam 14 god. i bavim se košarkom, tj. ozbiljnije treniram. U 12 mjesecu prošle godine sam povrijedio desni skočni zglob. Dijagnoza: napuknuti ligamenti. Ortoped mi je zglob zamotao i tako sam trebao mirovati. Nakon mirovanja od jedno 2 tjedna nastavio sam s treninzima. U 3. mjesecu sam osjetio laganu bol u koljenu, no trpio sam i trenirao. Kad je to postalo sve gore otišao sam ortopedu koji mi je punktirao oko 20 ml. sukrvice iz koljena. Opet sam morao mirovati uz objašnjenje da su mi ligamenti oslabili. Nakon nekog vremena sam krenuo na terapije, jer me koljeno manje boljelo. No u međuvremenu se bol vratila i poslan sam na MR. Doktor je rekao da je to samo defekt u osifikaciji, tj. zakasnjelo okoštavanje, i da mogu početi trenirati čim mi kvadriceps ojača jer je u međuvremenu oslabio i razlika izmedju lijeve i desne noge je bila 4 cm u mišiću. Ja sam se oporavio kako-tako, mišić mi je još slab, ali sam prije 4 dana dobio udarac (također na košarci) u koljeno. Osjetio sam da nešto nije u redu i da mi je nešto iskočilo, pa sam odmah zaledio. Nisam mogao nogu savinuti više od 90° pa sam slijedeći dan otišao ortopedu koji mi je opet zamotao koljeno i rekao kako nema unutrašnje ozljede. Tada je rekao kako je sve OK, ali meni koljenom putuje nekakva mala kost koja se pomiče lagano. Što bi to moglo biti? Ovom sam mladom košarkašu preporučio da se što prije savjetuje sa jednim od mojih kolega. No njegov upit nije poseban. Ponovljene i učestale ozljede neizostavno ukazuju na jedan ili više problema vazanih uz trenažni proces. Ti se problemi posebno jasno očituju u mlađih sportaša koji su još u rastu i razvoju. Oni su redom: preveliko opterećenje u trenažnom procesu, manjak kvalitetnog odmora, nedostatak adekvatnih preventivnih mjera kao što su zagrijavanje, razgibavanje i istezanje, te posebno nedostatak adekvatne fizioterapeutske skrbi, naročito u postupku povratka sportaša u puni trening nakon ozljeda i primarnog liječenja. Kada govorimo o ozljedama sustava za pokretanje, odgovornost i uloga ortopeda svakako je na postavljanju točne dijagnoze, odluci o smjeru liječenja, te eventualnoj primjeni nekih od terapijskih protokola u ortopedskoj ingerenciji. Oni mogu uključivati mirovanje, imobilizaciju sadrenom udlagom ili ortozom, lijekove, te u iznimnim situacijama i operativni zahvat. Po završetku tih postupaka, jedan je veliki broj sportaša prepušten sebi u procesu povratka u sport. No, taj proces rijetko je jednostavan, a nestručno ili nekvalitetno sproveden uzrokom je najvećeg broja ponovnih ozljeda. Naime, lako je smetnuti s uma da je sustav za pokretanje upravo to- sustav. U njemu nema nevažnih dijelova, te ozljeda jednog, utječe na funkciju drugih njegovih dijelova. Najjednostavnije je to pojmiti kroz slabljenje mišićne snage kroz mirovanje koje je dio procesa oporavka nakon većeg dijela ozljeda. Ukoliko primjerenim postupcima ne povratimo snagu mišića na adekvatan nivo prije povratka u sport, rizik za nove ozljede također se povećava. Nekada i eksponencijalno. Čak niti danas nije rijetkost vidjeti sportaše koji putuju iz jedne ozljede u drugu, a da niti jednu nisu adekvatno i do kraja zaliječili. Žurba, ponekad i bez pravog razloga, tjera ih u prerani povratak u puno trenažno opterećenje, kada se događaju nove ozljede. I nije ovdje samo riječ o mišićnoj snazi, već i o izdržljivosti, povratku nekih refleksa čija se brzina reakcije usporava u mirovanju, a ključni su za spriječavanje ozljeda, te drugim preventivnim postupcima. Pojednostavljeno govoreći liječenje svake sportske ozljede ima tri dijela- dijagnostika i primarno liječenje, koje obavlja ortoped, zatim fizioterapja u cilju ubrzavanja oporavka, te potom stručno vođeni povratak u trening, bilo da ga vodi sportski fizioterapeut, ili u njegovu nedostatku, trener ili kineziolog osposoljen za taj zadatak. Jedino tako moguće je zaista izbjeći zamke ponovnog ozljeđivanja.