U posljednje vrijeme u dnevnom tisku barem jednom tjedno čitamo zastrašujuće članke o agresiji pasa. Žrtve takvih pasa (u novinskim člancima) uglavnom su djeca, pa to čini takve napade još strašnijima. Reakcije su uglavnom tipa: "ja bih uzeo pušku i ubio bih na licu mjesta". Takvi nemili događaji u svima nama stvaraju određeni otpor prema velikim psima, usađuju u ljude strah od pasa, te nam pasja populacija u momentu postaje antipatična. Osobno sam i majka i vlasnik kućnog ljubimca i ne mogu zamisliti kako bih se osjećala da nečiji pas napadne moje dijete. No, kao stručnjak mogu tvrditi da su za sve napade pasa na čovjeka krivi vlasnici pasa, a ne njihovi psi. Na žalost, porivi koji pojedince tjeraju da kupe psa nisu uvijek pozitivni. Morate znati da štene od 2 mjeseca ne može biti agresivno, već tu agresiju u njemu probudi njegov vlasnik. To se događa iz 2 razloga: ili zato što vlasnik to želi ili zato što nije dovoljno stručan da odgoji psa kako treba. Oni ljudi koji psa uzimaju po prvi put ne bi se smjeli odlučiti za pse velike pasmine, a posebno ne za mužjaka jer se nerijetko dogodi da takav pas postane "šef" u kući. Ukoliko se sam vlasnik potajno boji svog psa, jasno je da ga ne može ni kontrolirati. U našem se zakonu pas na nekoliko mjesta tretira kao "opasna stvar", ali nitko ni na koji način ne kontrolira tko kupuje takvu opasnu stvar. Još ću jednom naglasiti, problem je u ljudima, a ne u psima. Kada dođe do tragedije o kakvim čitamo u novinama, obično je posljedica eutanazija opasnog psa dok će vlasnik, koji je zapravo odgovoran, u najgorem slučaju platiti novčanu kaznu. Ne bi li bilo bolje da se takvom neodgovornom vlasniku jednostavno zabrani da više ikada posjeduje psa. Vjerujete mi tako bi bilo bolje i za njega, a bogme i za psa. Druga strana ove priče jest šetnja pasa po parkovima. U više sam navrata pokušala objasniti ljudima da su parkovi predviđeni za djecu, a ne to da se neki ljudi, a i većina boje pasa, posebno ako je velik i ako slobodno trči po parku. Dakle, šetnja kroz park sa npr. dvoje male djece nije nimalo ugodna, ako se svako toliko prema vama zatrči pas od svojih tridesetak kila. To što će njegov vlasnik vikati za njim kako je dobar i kako vas sigurno neće, više nije važno, jer i djeca i roditelji već su isprepadani. Apelirala bih na vlasnike pasa da imaju na umu da svi ne vole pse, da se neki ljudi panično boje pasa, i da šetanjem pasa po parku bez uzica i bez brnjica samo izazivaju revolt ljudi koji ionako nisu ljubitelji pasa. Činjenica je da ima odgovornih vlasnika koji uredno drže svoje pse na uzici i pokupe za njima izmet, ali ima i onih kojima je pomisao na sakupljanje izmeta naprosto smiješna. Parkovi jednostavno nisu mjesto na kojem se demonstrira poslušnost psa. Iz iskustva znam da mnogi psi neće poslušati vlasnika kada jednom krenu za njima interesantnim ciljem, bila to mačka, golub ili čovjek. Vezivanje pasa ispred dućana, frizera i slično također je jedna od situacija gdje praktički prisiljavate ljude koji žele ući u dućan da prođu na pet centimetara od vašeg psa. Još je i dobro ako je pas vezan, no neki vlasnici psu daju naredbu "čekati" i puste ga na trotoaru mrtvi - hladni. Pa vi sada sa dječjim kolicima i jednim trogodišnjakom koji u ruci drži sendvič mislite hoćete li tuda proći ili ne. Ne mislim reći da u gradu nema mjesta za pse, naravno da ima. No pas jednostavno mora biti na uzici, i ako je velik mora imati i brnjicu. Ne zato što bi ujeo, nego zato da se drugi ljudi ne osjećaju neugodno u blizini pasa.