Sve više se rasplamsava diskusija o opravdanosti obaveznih dječjih cijepljenja. (U većini europskih zemalja takva obaveza ne postoji.) Dok jedni kažu da je necijepljenje uvod u već zaboravljene epidemije, drugi ističu da su necijepljena djeca redovito zdravija. Jedni će reći da su cjepiva maksimalno sigurna, a drugi će izlistati cijeli niz štetnih sastojaka i cijelu plejadu groznih bolesti, kao posljedicu nekih cijepljenja. Dijametralno suprotna mišljenja teško je pomiriti, a to je onda i uvod u neobična, možda i ekstremna rješenja. Naravno, netko će se zgražati, a netko će likovati.
Tako je dosta bure izazvala zagrebačka pedijatrica Marina Lichter Štajduhar. Ona odbija liječiti djecu, koju roditelji ne žele cijepiti i kaže: “Roditelj koji smatra da ću dobro izliječiti njegovo dijete pa me odabrao kao liječnika svom djetetu, a pritom smatra da mu želim naštetiti cijepljenjem, onda znači da nešto nije u redu s tim povjerenjem. Zato im kažem da uzmu djetetov karton i pronađu drugog pedijatra.” Koliko znam, ovo je prvi takav slučaj i brojna pitanja ostaju visjeti u zraku. Da li je uopće medicinski humano odbiti liječenje djeteta? Da li bi se, recimo, u Njemačkoj (gdje cijepljenje nije na prisilnoj bazi) pedijatri trebali svrstati u one koji liječe samo cijepljenu i u one koji lijeće samo necijepljenu djecu? Da li bi liječnik trebao liječiti oboljelog od raka pluća, ako je ovaj, unatoč stalnim upozorenjima, nastavio pušiti? Ili okorjelog narkomana? Znate, kada bi liječnici odbijali pacijente, koji ne provode baš svaku propisanu terapiju, ubrzo bi ostali bez pacijenata.
Do pred malo, liječnici su protivnicima cijepljenja djece nudili na potpis obrazac s vrlo nepovoljnim odredbama, što roditelji, gotovo u pravilu, nisu htjeli potpisati. Onda su protivnici cijepljenja počeli dolaziti s vlastitim obrascima, gdje su od liječnika zahtijevali garanciju da se dijete od cjepiva neće ozbiljno razboljeti. I takvi pokušaji bili su uzaludni. Ovdje nitko ništa ne garantira. Ni proizvođači, ni liječnici, ni država. Dokazivanje o povezanosti cjepiva s nekim ozbiljnim bolestima gotovo je uzaludno. Udružene interesne grupacije manje-više nude šablonske odgovore. Dakle, ozbiljne bolesti nakon cijepljenja, a pogotovo autizam, javljaju se po slučajnom uzorku. Drugim riječima, dogodile bi se i ovako i onako. Hm, da nije malo previše slučajnosti?
Košmar informacija ostavlja svoje tragove. Roditelji su zabrinuti i to me nimalo ne čudi. Prema riječima epidemiologa Bernarda Kaića, procijepljenost u Hrvatskoj pala je na 90%, odnosno necijepljenih je dvostruko više nego prije 5 godina. Krivulja se okrenula. Znate, kada film Vaxxed zabranjuju na svakom koraku i kada se rasprava o cijepljenju u Europskom parlamentu otkazuje pod čudnim okolnostima (navodno zbog pritiska udruga za autizam, koje su inače često izdašno dotirane od strane farmacije), ljudi počinju sumnjati u sve i svašta. Previše ružnih stvari oko cjepiva već se izdogađalo, a ravnodušnost umire iz dana u dan. Da li je prisila na cijepljenje uopće razumno rješenje?
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
