Istraživanja vezana za rak žderu novac. I svi takva istraživanja doživljavaju kao nešto ekstremno pozitivno, što treba na sve načine podržati. Uključujući i ulaganja u uređaje za dijagnostiku i liječenje. (Da li bi financirali novu kobaltnu bombu? Gužva na zračenju je ogromna.) Nažalost, REZULTATI SILNIH ULAGANJA SU MALI ILI NIŠTAVNI. Kada bih bio zločest, mogao bih reći da pronalaženje efikasne metode liječenja nije u interesu rak-mašinerije. Odnosno, novčane slavine se zatvaraju kada se problem riješi. Znam da se to neće desiti. Reći ću i zašto... Temeljna istraživačka orijentacija ne mijenja se godinama. A izostanak rezultata neminovno navodi na zaključak da je orijentacija pogrešna. Uporno se guraju životinjski modeli ili rad na umjetno stvorenim staničnim modelima, koji bi trebali predstavljati ekvivalent ljudskog raka. PUNO JE «SENZACIONALNIH» OTKRIĆA NASTALO U LABORATORIJSKIM UVJETIMA, KOJA KASNIJE NISU FUNKCIONIRALA U KLINIČKOJ PRAKSI. Djelovanje na izolirane nakupine stanica ili tumore kod miševa drastično se razlikuje od djelovanja na spontane ljudske tumore. Jedan uvaženi profesor s Harvarda rekao je: «Frustracije su ogromne. Recimo, kako uopće naći model za rak pluća, kada on ima stotinu mutacija? Izgleda kao da ne postoji genetski složeniji problem.» Međutim, FARMACEUTSKE KUĆE ITEKAKO DOBRO ŽIVE NA TEMELJIMA UTOPIJA. Jedna europska studija analizirala je 12 novih lijekova-citostatika, odobrenih od 1995. do 2000. godine. U odnosu na starije preparate, nije nađena nikakva prednost po pitanju produžetka života, kvalitete života te količine i intenziteta nus-pojava. Jedini vidljivi pomak čini cijena. ONA JE NEKOLIKO PUTA VEĆA OD STARIH LIJEKOVA ZA ISTU NAMJENU. U jednom slučaju, razlika je bila za 350 puta. Pomoć za široke mase ili BESRAMNO BOGAĆENJE NA LJUDSKOJ PATNJI? Što se dešava kada neki od takvih preparata «djeluje»? Pa, tumorska masa počinje se smanjivati. UZBUDLJIVO JE PROMATRATI SKUPLJANJE STRAŠNE BOLESTI I BITI SVJESTAN DA PREPARAT ČINI UPRAVO ONO ŠTO SMO ŽELJELI. To je napredak, koji se može mjeriti. Ali, tužna je istina da ovakva privremena regresija RIJETKO POVEĆAVA MOGUĆNOST OPSTANKA. Toksičnost lijekova je prevelika da bi organizam mogao preživjeti. Zapravo, glavni problem kod raka nije prva lokacija. Ono što ubija su metastaze. A SMRTNOST KOD METASTATSKIH KARCINOMA NIJE SE IZMIJENILA ZADNJIH 50 GODINA. Čovjek bi pomislio da će glavnina istraživanja biti usmjerena upravo na problem metastaza, ali njima se bavi manje od 5% istraživčkih projekata. Izostanak interesa tumači se PRETVRDIM ORAHOM. Za utrošeni novac ne bi se imalo što pokazati. Dakle, ne bi bilo novih (nazovi) lijekova i buduća potpora mogla bi izostati. Zašto riskirati? Naravno, kemoterapija i radijacija predstavljaju izuzetan toksični udar. ZRAČENJE U PODRUČJU GLAVE KOD DJEČJE LEUKEMIJE REZULTIRA OPIPLJIVIM PADOM KVOCIJENTA INTELIGENCIJE. Zračena djeca oboljela od Hodgkinsove bolesti (jedan oblik limfoma) imaju 18 puta veći rizik obolijevanja od drugih oblika raka, većinom na štitnjači ili u predjelu prsa. Posljedice kemoterapije nisu ništa manje strašne. Nekada se smatralo da zdravo tkivo može preživjeti kemijski udar. To je samo djelomično točno. Moždane stanice su, unatoč dodatnoj zaštiti, itekako podložne oštećenjima zbog anti-kancerozne terapije. «Kemo-mozak» je pojam koji su smislili sami pacijenti, što obuhvaća vrlo neugodan gubitak pamćenja, ali i drugih funkcija. TEŠKO JE PREDVIDJETI ŠTO ĆE SE SVE DOGODITI KOD OZRAČENIH (ISPEČENIH) I OTROVANIH PACIJENATA. Ono što se može predvidjeti je suštinski status-quo u onkologiji, koji traje već godinama. Patnja i smrt, bez realnijih izgleda da će uskoro biti drugačije. Svaki pokušaj drugačijeg razmišljanja (bez obzira na eventualne uspjehe) redovno nailazi na muk unutar interesnih lobija. Beskompromisni pogrom na širokoj liniji rezerviran je samo za bezobrazno ustrajne. Slijedeći put: Krzno