Šuma, livada, zemlja, stijena, rijeka, more, unose bistrinu u glavu i tijelo, podsjećaju od čega smo sazdani i vraćaju iskonskim vrijednostima vrijednim življenja
Trebala sam inspiraciju za ovaj članak, pa sam pitala prijatelje na Facebooku ideje za temu teksta. Jedan od prvih odgovora je bio da pišem općenito o prirodi, što nam ona znači... Iako ta tema na prvi pogled zvuči preopćenito, zapravo je vrlo slojevita i univerzalna za sve ljude. Pa ću ja to pokušati vrlo kratko ispričati sa svog gledišta.
Osvijestiti prirodu kao sastavni dio svog života je kao da u jelo kada ga kuhate dodate malo soli. Bez soli sve je bljutavo, ne mogu se u punini razviti okusi, nešto uvijek fali i uvijek smo gladni tajanstvenog nečeg. Boje su blijede, zvukovi su pod ritmom stresa i tijelo vapi za nekim oblikom harmonije.
Imati svijest o tome da ste uronjeni u prirodu svakim svojim korakom i odabirom znači da imate osviještene cikluse prirode, da znate da u proljeće i ljeto valja skupljati trave koje ćete piti tijekom zime, da ćete u jesen skupljati plodove i raditi zimnicu, jer želite točno znati što vam obitelj jede, da ćete tijekom zime napokon priznati sebi i svijetu da vam treba odmor i smiraj.
Zapravo, ta zima je vrlo bitna, imajući na umu zimu priznajete da je tijelu potreban period odmora i da ga ne tjerate bičem bjesomučno preko granica izdržljivosti. Nepoštivanjem ritmova prirode zabijamo nož u leđa našim endokrinim žlijezdama i živimo u fantaziji svoje veličine i nezamjenjivosti. A mi smo svi itekako zamjenjivi, itekako smo potrošni i prolazni. Priroda je vječna, njen treptaj oka je daleko veći nego pet stotina naših života, njena moć regeneracije nadilazi svako naše shvaćanje i ruši sve logike kojim se povodimo. Možda se zato toliko brzo regeneriramo kada smo samo na sat vremena negdje u šumi.
Ona kao da olakša naše tuge i nevjerojatno brzo omekša i obriše naše brige, razlije u lokvicu ljutnju i strah. Vjerujem da ste se stotine puta uvjerili u to. Iz šume nitko ne može izaći ljut ili bijesan. Ona nas uroni u svoj zagrljaj nade, povjerenja u život (možda baš zbog te zime), razbistri um i makne barem dobar dio balona od sapunice veličine našeg gradskog ega. Šuma, livada, zemlja, stijena, rijeka, more, unose bistrinu u glavu i tijelo, podsjećaju od čega smo sazdani i vraćaju iskonskim vrijednostima vrijednim življenja. Jačaju u čovjeku mir, čestitost, osobnu snagu, jednostavnost, dobrohotnost, poriv za zdravim zajedništvom, prihvaćanje, odgovornost… Redovito bivanje unutar prirode zaista od vas može učiniti novog čovjeka.
Samo krenite, potrebne su samo noge.
E da, redovito bivanje u prirodi jača i osjećaj zahvalnosti. Sjetite se da imate noge.
