Još je Dante ustvrdio da je put u pakao popločan najboljim željama. Koliko je istine u tim riječima, vidljivo je u svakodnevnoj praksi bilo kojeg liječnika ili fizioterapeuta, pa tako i u mojoj. Nedavno je pomoć zatražio jedan sportaš poradi bolova u koljenu, koji traju već više od godinu dana. Na pitanje kako je ta ozljeda liječena do sada, odgovorio je da je u nekoliko navrata sprovedena fizioterapija, ali bez trajnijih i zamjetnijih rezultata. Kako do poboljšanja nije dolazilo, pokušao je naći pomoć izvan uobičajenih sustava zdravstvene zaštite, te je od svojih poznanika čuo za nekog "specijalistu" koji daje neke injekcije, a do sada je navodno pomogao mnogima, te se potom uputio k njemu. On je u nekoliko navrata injektirao u bolni dio koljena nepoznatu tekućinu. Nikakav nalaz nije izdan, a kako bi se vidjelo što je točno učinjeno, te se na kraju se ispostavilo da dotični "specijalist" nije medicinske struke. Kako se stanje niti nakon više injekcija nije popravljalo, "terapija" je prekinuta. Pregled je pokazao, a i ultrazvučna dijagnostika, kao i MR pretraga potvrdile, da je riječ o kroničnoj upali hvatišta mišića za patelu (tzv. skakačko koljeno) u kombinaciji sa manjim oštećenjem hrskavice u samom koljenu. Stanje mišića u okolini koljena odgovaralo je dugotrajnom bolnom stanju, što će reći da je vidljiva bila njihova slabost. Serija specijalnih testova otkrila je i druge nedostatke u njihovoj funkciji, te je započeto adekvatno liječenje fizioterapijom s jedne i specifičnim vježbanjem s druge strane. Prvi znakovi poboljšanja bili su vidljivi relativno brzo, dok će kompletno liječenje potrajati prilično dugo. S vremenom se nadam, da će uz mnogo upornosti, bolovi potpuno nestati, a on trenirati i natjecati se punim intenzitetom, jer riječ je o mladom sportašu, koji će se tim sportom baviti cijelo slijedeće desetljeće, a možda i više. Jasno je da medicina, takva kakva jeste danas, nije svemoguća i nema odgovore na sva pitanja. Naročito se to odnosi na kronična stanja lokomotornog sustava. Isto je tako razumljivo da pacijenti, a naročito ozljeđeni sportaši bivaju frustrirani različitim mišljenjima koje dobiju od različitih liječnika i fizioterapeuta o istoj ozljedi i njenom liječenju. Predobro mi je poznato stanje u sportskoj fizioterapiji, koja nije do kraja institucionalizirana i nema klasične subspecijalističke diplome, koja bi ozljeđenom sportašu garantirala da je došao kod specijaliste koji je i formalno osposobljen za liječenje upravo tog tipa ozljeda. Tako i potraga za adekvatnim liječenjem ponekad biva prava avantura. Pa ipak, nestručno ubrizgavanje nepoznatog agensa u tijelo, naročito od strane nemedicinskog osoblja potpuno je neprihvatljivo. Jer, ako i prihvatimo mogućnost da je dotičan "lijek" u obliku injekcija djelotvoran u svojoj domeni, tada za njegovu primjenu moraju postojati indikacije i kontraindikacije, te je odluka o njegovoj aplikaciji u isključivoj domeni liječnika specijaliste, koji je jedino osposobljen preuzeti odgovornost za taj i takav medicinski postupak. Poseban problem predstavlja i vremenska stiska u kojoj se u sportskoj medicini uvijek nalazimo. Jer nije samo važno konačno zaliječiti ozljedu ili bolno stanje, već je to potrebno učiniti što je brže moguće. Kako hitnih i važnih natjecanja nikada ne nedostaje, tako i efikasnost primijenjenog liječenja biva rastegnuta do svojih krajnjih limita. Drugim riječima, u okruženju hitnoće traže se novi, a nerijetko i posve neprovjereni tretmani koji obećavaju brzi povratak na sportsko borilište. Priča ovog sportaša nije, nažalost, izolirana, naprotiv. Sva je sila modernih vračeva koji obećavaju hitno smanjenje bolova i uklanjanje smetnji u sportaša sa jednim ili dva "efikasna" tretmana. Isto tako, na žalost, većina tih procedura završava kao i kod ovog momka- umjesto da liječenje skrati, ono ga produži, a u manje sretnih ostavi i trajne posljedice.