Nezgodama sa tragičnim posljedicama nema kraja. Umjesto da se smanjuju, zahvaljujući sigurnijim automobilima i boljoj educiranosti u auto školama, sve više života nestaje na našim prometnicama. Pisali smo već i o brzinama, umoru, tehničkoj ispravnosti vozila itd. No, uvijek je faktor broj jedan - Čovjek. Bez njegovog pritiskanja gasa, auto, sigurno ne bi prebrzo ušao u zavoj ili zakrenuo volan u lijevo i krenuo u preticanje. Tako ponekad, vozač prelazi i svoje i sposobnosti automobila kojim upravlja. Praksa je pokazala da je precjenjivanje tih sposobnosti jedan od najčešćih uzroka nezgoda s tragičnim završetkom. Iako su najveći uzročnici i žrtve mlađi vozači, istraživanja govore da ni oni s dužim vozačkim stažom ne zaostaju. Naravno da nitko ne ide u preticanje ili brzu vožnju s razmišljanjem da neće obaviti zamišljeno, nego upravo obrnuto. Rizične potezi su oni, kad ne znamo hoćemo li uspjeti preteći vozilo ispred sebe ili ne, hoćemo li na raskrsnici biti dovoljno brzi i izaći prije vozila koje se također sprema ili ne itd. U tim momentima se obično odlučimo za manevar, koji često završi negativno. Psiholozi kažu da su za takve odluke kriva psihološka opterećenja i stresovi. U ovom ludom svijetu, teško je ostati normalan, pa kad smo u automobilu, ponekad razmišljamo o svemu, osim o vožnji. Poslovni, familijarni ili ljubavni problemi, uzrok su dekoncentracije za volanom. Naravno da bi prije ulaza u vozilo sve to trebalo ostaviti s druge strane vratiju. No čovjek ipak nije stroj, pa da pritiskom na dugme isključi program s problemima koji ga muče.
Agresivni u običnom životu, takvi su i za volanom, još i gori. Automobil im je sredstvo kojim se mogu dokazivati i kažnjavati vozače oko sebe, za koje misle da su im nešto zgriješili, u smislu da su brže od njih startali sa semofora ili imaju bolji auto. Nasuprot tome, miroljubljivi u životu, su isti i na cesti, pa kad nešto i pogriješe, skrušeni osmjeh na licu i priznanje u očima da su zgriješili, uzet će vam volju da uopće pritisnete sirenu. Vratimo se precjenjivanju.
Smatrate da ste odličan vozač i da malo njih na cesti imaju vaše sposobnost. Vi možete sve i nitko vam nije ravan. U redu, imate pravo o sebi misliti što hoćete, ali promislite, niste li ipak pretjerali. Sjetite se profesionalnih vozača formule i relija. I oni doživljavaju nezgode i to u normalnom prometu, van natjecanja. Ma nije valjda da ste bolji od njih? Ako je tako, što onda čekate? Hrvatska jedva čeka nekog šampiona da joj pronese sportsku slavu, kad to već ne mogu političari. No, kad bi i došli u njihovo društvo, vidjeli bi da je brza, a k tome i sigurna vožnja, nešto sasvim drugo. Da su tu potrebne godine iskustva, munjeviti refleksi i potpuno isključen alkohol. Kakav vam je auto? Niste li i njega precjenili. Ne treba biti odlikaš iz fizike, pa znati da se tijelo bolje drži podloge što je trenje veće. U prijevodu bi to značilo da sa lošim i potrošenim gumama vaš zavoj nema kraja, a vaše kočenje, kad kotači već blokiraju, se pretvara u jezu i čekanje onog katastrofalnog “bum”.
Amortizere još uvijek mnogi smatraju samo dijelovima koji omogućuju udobnost u vožnji, no oni u prvom redu služe zato da jednom zaljuljani i nagnuti automobil, ne nastavi ljuljanje kao klatno od zvona, jer ga je tada teško kontrolirati i ispravljati mu putanju, nego da cijela karoserija ostane čim mirnija. Kategorija vozača koja bi također trebala pripaziti na svoju vožnju su i oni preko 70 godina života. Iako je to nekad bila duboka starost, danas je normalno da oni još voze, no njihovi refleksi i brzina odlučivanja više nisu tako dobri kao nekad. Kad vidimo takvog vozača za volanom, propustimo ga i olakšajmo mu vožnju. Zaključno, budimo svjesni svojih mogućnosti i ne izigravajmo trkače po cestama, naročito sada kad bude pojačan promet. Vozače ispred nas, koji voze sporije nego što mi mislimo da bi trebali voziti, ne pretičimo tamo gdje nisu prisutni svi uvjeti za sigurno preticanje i ponašajmo se fer prema svim sudionicima u prometu.
