Pupčana kila kod štenadi izgleda kao malena loptica na sredini trbuha. Na dodir je obično mekana i nije bolna
Proljeće je vrijeme dolaska mladunaca na ovaj svijet. Tako se to odvija u prirodi, no, u većini slučajeva, i kod naših kućnih ljubimaca. Upravo u ovo doba godine najbrojnija su legla pasa i mačaka. Jedno od češćih pitanja koje se postavlja, već kada su psići stari samo nekoliko dana, jest pojavnost pupčane kile.
Pupčane kile gotovo su uvijek urođene. Ventralna stijenka trbuha formira se tijekom embrionalnog razvoja na način da se dijelovi buduće stijenke spajaju formirajući otvor kroz koji prolazi pupčana vrpca. Taj se otvor rođenjem zatvara, a na njegovu mjestu ostaje pupčani ožiljak. Pupčana kila nastane kad pupčani prsten nije formiran kako treba, te je otvor prevelik da bi se zatvorio kod rođenja.
Pupčana kila kod štenadi izgleda kao malena loptica na sredini trbuha. Na dodir je obično mekana i nije bolna, pa se štene neće buniti ako je dotaknete.
Mnoge pasmine sklone su pupčanoj kili, pa se pretpostavlja da genetski faktori ovdje igraju veliku ulogu. Najčešće ih viđamo kod pekinezera i njihovih mješanaca, buldoga, mopsa te kod pointera. Kod mačaka se rijetko srećemo s ovim problemom, osim kod pasmine Cornish rex.
Pupčana kila može nastati i ako se štencima previše skrati pupčana vrpca. To obično obavi njihova mama zubima, a ponekad ljudi nestručno previše skrate pupak, misleći da to kujica neće obaviti. Pupčana vrpca trebala bi se skratiti do otprilike 3 cm dužine, no ako to napravi čovjek (vlasnik ili veterinar), kujice ponekad nisu zadovoljne obavljenim poslom, pa same još dodatno skraćuju pupak, pri čemu se može dogoditi da pretjeraju i skrate ga do samog trbuščića.
Pupčanu kilu opaze vlasnici psa već kad je štene staro samo nekoliko dana. Obično se može reponirati, tj. pritiskom na oteklinu masa u kili se potisne natrag u trbušnu šupljinu kroz pupčani prsten. Kad su kile male, one obično sadrže samo mast, no ponekad u njima može biti i crijevo ili drugi trbušni organi. Organi skliznu u vreću koja formira kilu, a prsten kroz koji skliznu u kilu može se stisnuti oko njih. Ukoliko dođe do takvog pritiska na organe u kili, to se očituje jakom boli i povraćanjem. U tom slučaju, kila je na dodir topla i bolna te je neophodan hitan kirurški zahvat. Kod malih pupčanih kila u kojima se nalazi samo mast, kirurško liječenje obično nije potrebno. No, ponekad vlasnici takvih pasa ipak odluče odstraniti kilu iz čisto estetskih razloga. Malene kile se s vremenom smanje i nikad ne uzrokuju nikakve probleme, a ako se radi o ženki, mogu se riješiti usputno kod obavljanja sterilizacije. No, ukoliko je u kili bilo koji trbušni organ, a najčešće je to crijevo, onda je operaciju bolje obaviti što prije.
