Zakon o radu “N.N”93/14 na nov način regulira raspored radnog vremena. Radno vrijeme može imati najozbiljnije posljedice za poslodavca ali i za radnika. Sada je posebno važno uprosijećivanje radnog vremena, tj. nejednaki raspored tjednog radnog vremena kako bi se postigla što veća fleksibilizacija radnog vremena.
Poslodavci organiziraju radno vrijeme u cilju prilagođavanja potrebama tržišta. U jednom periodu radno vrijeme se raspoređuje kraće u drugom duže po danima, tjednima i mjesecima. Dužina tako raspoređenog radnog vremena iznosi 50 sati tjedno, a prosječno 48 sati u četiri tjedna. Kolektivnim ugovorom radno vrijeme može se povećati na 60 sati tjedno u trajanju do šest mjeseci. Kada se to “svede” onda prosjek može biti najviše 48 sati tjedno. Ako se radi o šestodnevnom radnom tjednu tako radno vrijeme može biti i 65 odnosno 70 sati tjedno, ali se mora svoditi na 45 sati tjedno u 4 odnosno 6mjeseci.
Raspored radnog vremena može se regulirati kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu, ugovorom o radu, ali i pisanom odlukom poslodavca za cijelu organizaciju poslodavca a ne za pojedinog radnika. Poslodavac mora rasporediti radno vrijeme samo onako kako je unaprijed propisano.
Poslodavac mora obavijestiti radnika o njegovu rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju prijeke potrebe za radom radnika. Ako poslodavac tako na postupi čini prekršaj za koga može biti kažnjen od 60.000 do 100.000 kuna (članak 229.st.1.t.2. Zakona o radu). Prijeka potreba može biti prekovremeni rad, promjena smjene, početak radnog vremena i drugo. To se konkretno procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, vodeći računa o djelatnosti poslodavca i iznenadnim slučajevima (bolovanje, smrtni slučaj, hitne inventure, sirovine i sl.) da se posao baš tada i tako obavi.
To se ne smije zloupotrebljavati, pogotovo ako poslodavac iznenada javi radniku da ne mora doći raditi.
Međutim, postoji mogućnost da radnik traži od poslodavca hitni raspored i to treba rješavati mimo onoga što je napisano kada je u pitanju raspored radnog vremena.
U slučaju da poseban raspored radnog vremena traži poslodavac, a na to radnik pristane, to se treba pravdati opravdanim razlogom odnosno “prijekom potrebom”. Poslodavac ima pravo organizirati i dati rad ali ne smije dovoditi u pitanje unaprijed utvrđeni raspored toga radnoga vremena. Pravilno je činiti unutar jednog tjedna.
Praksa će se tek formirati ali poslodavac treba unaprijed propisati i način obavještavanja radnika. To može biti usmeno ili u pisanom obliku (što je sigurnije). Tu nema obrasca i svoju specifičnu organizaciju treba poslodavac uklopiti u pravne norme Zakona o radu, kolektivnog ugovora koji se na njega odnosi, sporazume kojega sklopi s radničkim vijećem, pravilnikom o radu ili ako se radi o malom poslodavcu onda ugovorom o radu.
