Što je bolje (gore) - rastava ili loš brak? I što je to brak? Da li uopće poznajemo sebe i budućeg partnera prije braka? Što očekujemo da ćemo dobti ili dati u vezi? Kakva je komunikacija? Da li su leptirići prestali letjeti nakon prve bračne noći? Da li je prava ljubav uopće postojala? Dakako, stvari se mnogostruko kompliciraju ako je brak obogaćen djecom ili ako djeca – produkti ranijih „velikih ljubavi“ bespomoćno trpe roditeljske hirove bez granica. Brak nije šala. Može puno dati, ali može i sve uzeti.
Prava uputstva ne postoje. Recepti i savjeti naših roditelja, koji su se također snalazili kako su najbolje znali, obično nemaju neku ključnu ulogu, na koju se možemo osloniti Generacije se razlikuju, svi smo različiti. Pojam braka svatko doživljava na svoj način. Tako i problemi izviru zbog potpuno različitih razloga. Kaže se da kod rastave ili u lošem braku najviše stradaju djeca. A što kažete na to da su i roditelji tek ranjena djeca? Svaki od njih u vezu unosi svoje rane i rane svojih roditelja. Ne znaš što je od toga gore.
Općenito, svijet bi bio puno sretniji kada bi ljudi znali što je to ljubav, kako usrećiti onog drugog, a sebe staviti na drugo mjesto. Ali, prečesto ljudi u vezi misle skoro samo na sebe. Ja sam žrtva, ja bih htio, ja znam bolje…Ego ističe uvijek vlastitu povrijeđenost, pa onda se ona prenosi nesvjesno i na djecu. Djeca postaju poligon preko kojeg dva ega vode svoje ratove. Onda se ti osobni ratovi nastavljaju i poslije razvoda, trujući ponajprije opet djecu (ali i one, koji to žele slušati). U njima se inkorporira sav jad roditeljskih negativnosti. Razočaranja, gorčina i mržnja zamjenjuju igru i smijeh. Loša holivudska limunada tako postaje stvarnost. Sjene mučnih događanja teško se brišu iz sjećanja, odvratna prošlost upravlja krhkim dječjim životima. Raspad obitelji je raspad dječje bajke, koja je tako rano krenula potpuno pogrešno.
U biti, nije stvar u tome kako odgovoriti na pitanje / nedoumicu s početka teksta. Nego je stvar razlučiti ljubav od neljubavi. Neka svatko od nas zapita sebe što je ljubav i neka se s puno ljubavi osvrne i pogleda u protekli život. U sva spoticanja i padove. Po mogućnosti, najiskrenije. Nije cilj ponovno ranjavati sebe i druge, već učiti iz padova. Imamo li volje biti učenici, ne bilo kakvi, već temeljiti, puni volje i željni znanja o sebi? Imamo li volje svesti maltretiranje sebe i obitelji na minimum? Znate, kažu da svaki dobar učenik treba svoje znanje primijeniti u praksi, u svom životu. Nemoguća misija ili tek mali korak do raja?
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
