"Stvarno bi trebalo prošetati prirodom i nadisati se pravog zraka." Možda i vi ponekad poželite nešto slično, potaknuti najboljim namjerama da pomognete sebi i svojim bližnjima. Siguran sam da u vašem dugoročnom planu aktivnosti priroda zauzima istaknuto mjesto. Prilično slaba realizacija ima svoje "ljeti-vruće, zimi-hladno, na proljeće i jesen-kišovito" razloge. Dakako, sve opravdani izgovori. Ni drugi set razloga (Previše sam umoran dok radim, a za vrijeme dopusta moram se dobro odmoriti.) nije ništa manje uvjerljiv. Jednog kolegu sam doslovno izvlačio iz kuće u rano jutro. Drugačije nije išlo, a kasnije mi je bio beskrajno zahvalan. Nešto lakša situacija je kada startna pozicija za izlet u prirodu nije daleko. (Ne treba se gnjaviti po autobusima, barem ne u odlasku. Začudo, ne trebate ni auto.) Naime, većini je Trsat dovoljno blizu. Najinteresantniji prilaz uključuje mnoštvo stepenica. Bez panike, nema ih više od tisuću. Pluća će malo proraditi i taman će dobro doći za zagrijavanje. Start je kraj trsatske crkve. Na ploči piše da je do izvora Rječine 5 sati hoda. Djeluje deprimirajuće, ali ima i nekih olakotnih okolnosti. Izlazi u nuždi…, a možda i nezaboravna pustolovina sa svemirskim štihom. Da li ćete se, prije početka, okrijepiti u nekom od čuvenih trsatskih kafića, odlučite sami. Ja se ne bih suviše zadržavao. Šetnica uz Rječinu (Možda vam više paše Ričina?) je beskrajno dugačka, beskrajno lijepa i beskrajno romantična. Slijedeći planinarske oznake, brzo ćete sići do samog dna kanjona i starih mlinova. Zapravo, ostataka mlinova. Ostale su samo zidine, dobro obraštene, tamne i misteriozne. Podsjećaju me na izgubljene gradove unutar prašume, s anakondama kao dekorom. (Srećom, naše zmije su manje i tanje. Otrovnih tuda nisam vidio.) Mogućnost za uzmak zbog raznih razloga pruža se kraj mosta u Pašcu. (Nakon 500 m uzbrdo po cesti odvaja se obilježena staza za Kozalu.) Tu je kanjon najdublji. Kamen do vode leti cijelu vječnost. Prva (manja) izletnička zona počinje za desetak minuta, kada se put ponovno dočepa korita. Moguć je i pristup autom (Hura!), što znatno olakšava dopremu hrane i (naročito) piva. Lukeži su negdje na polovici. Dijelite li cijelu trasu na dva dijela, podijelite je upravo ovdje. Lagodniji je povratak autobusom, ali je ljepše ako se vratite u civilizaciju već opisanim putem preko Kozale. Iznad umjetnog jezera je debeli šumski hlad, a to ljeti nije nevažno. "Vodena zona" prije Kukuljana egzistira prilično neovisno od količine padalina. Takav sam dojam stekao. Put je, doduše, širok, ali blatne lokve teško je izbjeći. Ljubiteljima žabljih krakova zasigurno će proraditi ubijačke strasti, iako moram reći da su, za vrijeme mog obilaska, žabe još bile u fazi neprimjerenoj za odstrel. I još nešto… Kažu da su u okolnim šumama vidjeli čudna bića. Ovozemaljska ili vanzemaljska… teško je reći. Zanima li vas bljesak avanturizma, nitko vam ne brani da sumnjivi teren ispitate malo detaljnije. Prema procjenama mudrih ljudi, opasnost da postanete zamorac za ispitivanja u letećem tanjuru nije prevelika. Iza Kukuljana počinje "ludnica". Tanki stupovi dima tradicionalno su obilježje pejsaža skoro do samog izvora. Iako vas od auto-izletnika dijeli rijeka (čudno će vas gledati, u to budite sigurni), mirisi upučuju na pečenjaru širokih razmjera. Bogatiji se maste uz janje, a skromniji uz čevapčiće. (Praščiće s karakterističnom hrustavom kožicom, začudo, nisam vidio.) Kašete pive su univerzalne za sve. Tu i tamo poneki punašniji blic-kupač, kojeg od hladnoće štiti pozamašni sloj sala. Većina ostalih, koji se ne muvaju oko ručka, sjedi po dekicama i veselo raspravlja tračeve, koje nisu stigli obraditi ranije. Da nije "izleta u prirodu", puno toga ostalo bi nepoznato. Oni najumorniji blaženo drijemaju, dok rojevi komaraca halapljivo sišu masnoćom obogaćenu krv. Priroda ponovo zamiriše oko izvora. Vodene kapljice. Sve šumi, a tako je prekrasno tiho. Moja Rijeka je tamo daleko. A sreća je previše stvarna, da bi sve bio san. Slijedeći put: Mučne priče oko E-horrora