Došlo je proljeće. Kao i obično, zimska letargija sporo se povlači, a i smanjena aktivnost ostavlja svoje pečate u obliku nekih manjih zdravstvenih problema. Osjećam da je vrijeme za akciju, odnosno za temeljito, korjenito čišćenje. Višednevni post nije za mene ništa novo. I uvijek su me rezultati oduševili. Naravno, motivacija je itekako potrebna. (Morate biti uvjereni da je to što činite dobro za vas.) Pri tome, bolje je takve namjere ne razglasiti puno, jer bi zabrinuta okolina mogla samo otežati izvedbu. ("Od čega ćeš živjeti ako ne jedeš? Srušit ćeš se!!") U mojoj obitelji podrška je potpuna i to me veseli. Za gladovanje je bolje izabrati toplije dane, zbog jačeg osjećaja hladnoće tijekom posta. Ah, lako je to reći! Promjenljivo vrijeme nikako da prestane, a ja se bojim da bi odlaganje moglo završiti potpunim odustajanjem. Ne dolazi u obzir! I tako…dan prije sve je spremno. Tu je alat za klistiranje, vaga je ispravna, a kupio sam i bocu Biotta-Breuss miješanog organskog soka od povrća. Nisam siguran da ću ga uopće koristiti (shvaćam to kao rezervu za veće slabosti ili mučnine). Toliko je lošeg okusa, da mi već sada izaziva gađenje. Doduše, ni tankanje s barem 1-2 l obične vode dnevno nije mačji kašalj. Naročito kada se mora. (Mnogi i inače mrze vodu. "Kako to možeš piti?") Kažu da bi trebalo piti s izvora. Ako je moguće. Ni filtriranje nije loša ideja. Uglavnom, dobar dio ovog gladovanja mislim provesti samo uz vodu. Prvi dan. Trulo vrijeme. Uporna kiša ponekad baca u očaj, ali moji prioriteti sada su sasvim drugačiji. Dakle, vaga pokazuje 83 kg. (Trend pada narednih dana više je nego izvjestan.) Iako bih želio da se postupak ubrza, jasno mi je da auto-razgradnja počinje tek za 2-3 dana. Glad se pojačava što dan više odmiče. Šetam iza posla, kako bih barem na trenutak zaboravio na činjenicu da je zanemarivanje obroka upravo počelo. A kod kuće, na stolu zdjela lješnjaka. Mljac, a da uzmem jedan? No, no, samo sam se šalio… Ustajanje drugog dana upozorava me na realnost trenutka. Zapravo, radim grešku-dižem se suviše naglo. Magli mi se pred očima i moram sjesti. Ne osjećam se blistavo. Slabost se protegla na nekoliko sati. Ne zabrinjavam se, jer se ovakve krize mogu očekivati. Dođu i prođu. No, glad je velika. Još kod lifta osjećam onaj čarobni miris Teine maneštre. (Osjetila su istančanija nego inače.) Naravno, bez nogica i sličnih "svinjarija". Teško joj odolijevam i bježim u sobu, kako bi napast bila manja. Popodne provodim u meditacijama. Sve je u najboljem redu. Nalivanje vodom za sada dobro podnosim. Treći dan. Ustajem se polako i oprezno, pa i slabost izostaje. Nekoliko vježbi razgibavanja uvjerava me da sve dobro funkcionira. Na poslu ne pričam puno o svojim aktivnostima. Tek, kolegica iz kancelarije zna što se događa. I bolje da je tako. Pouzdano znam da bi puno njih voljelo znati što se događa, kako bi se zgražali i "dobronamjerno" savjetovali. (Svojevremeno sam više o tome govorio i odmah saznao za armiju ljudi koja je tako završila u bolnici. Informacije su, u pravilu, bile iz druge ruke. Dakle, čuo sam za onoga… Ne znam kako se zove… Mi brinemo za tvoje zdravlje… Imaš ogromne podočnjake!) Vjerojatno danas počinje tamanjenje tjelesnih zaliha. Ovaj "klik", odnosno prebacivanje na rezervne izvore hrane, je suština svega. Tijelo je vrlo selektivno i prvo prerađuje najnekvalitetniji raspoloživi materijal. Rekli bi, smeće. Provodim prvo klistiranje, samo s mlakom vodom. Znate li čega sve ima u crijevima? Četvrti dan. Glad vidljivo nestaje. Ne kažem da uopće ne razmišljam o hrani, ali je podnošljivo. Znojenje je pojačano, a zadah iz usta sve intenzivniji. Očito se izbacivanje otrova provodi na svim razinama. Dva puta dnevno trljam cijelo tijelo mokrim ručnikom (i kupanje je svakodnevno), kako bi pore ostale otvorene. To doprinosi i neophodnoj psihičkoj stabilnosti. Dnevni gubitak na kilaži ne prelazi 1 kg. Iz ormara izvlačim dodatnu deku. Energija se troši vrlo štedljivo, što bi značilo da je i unutrašnje zagrijavanje reducirano.