Diabetes melitus najčešće je oboljenje u grupi bolesti žlijezda sa unutarnjim lučenjem u pasa i mačaka. U pasjoj populaciji najčešće obolijevaju starije, nesterilizirane ženke, a općenito ženke oboljevaju 2 do 4 puta češće nego mužjaci. Kod kokera, pudli, špiceva te nekih terijera postoji genetska predispozicija za ovu bolest. Dijabetes u osnovi dijelimo na inzulin ovisni i inzulin neovisni. Inzulin je hormon koji luči gušterača, a neophodno je potreban za normalno odvijanje mjene tvari, prije svega ugljikohidrata. Kod nedostatka ovog hormona, metabolizam glukoze više ne teče normalno, pa je njen nivo u krvi povišen. To je osnovni uzrok svih simptoma šećerne bolesti. Kod pasa i mačaka uglavnom se susrećemo upravo sa inzulin ovisnim dijabetes melitusom. Ova bolest kod pasa i mačaka je rijetko kada posljedica upalnog procesa na pankreasu ili njegove atrofilije. Mnogo češće etiološki je vezana za neke hormone koji djeluju kao antagonisti inzulina. Tako se ova bolest javlja kao posljedica djelovanja hormona progesterona bilo u normalnom spolnom ciklusu koji je pak istog hormona koji se koristi kao kontracepcija kuja i mačaka. Iako je nivo glukoze u krvi povišen, ona ne ulazi u stanice jer je za to potreban inzulin. Tako ne ulazi ni u stanice centra koji regulira sitost (u mozgu), pa je oboljela životinja stalno gladna i konzumira veće količine hrane što joj dodatno povisuje nivoi glukoze u krvi. Zbog njenog visokog nivoa, glukoza se počinje osmotski izlučivati urinom u kojem glukoze normalno nema. Glukoza sa sobom osmotski povlači veće količine vode, pa oboljela životinja počinje obilno mokriti i posljedično jako puno pije. Tako su osnovni simptomi dijabetes melitusa obilno mokrenje i žeđanje te uzimanje veće količine hrane uz istovremeno gubljenje na tjelesnoj težini. Većina vlasnika reagira u ovoj fazi bolesti. Liječenje je u većini slučajeva uspješno, no u pravilu je i doživotno. Tako se prije početka terapije moramo uvjeriti da je vlasnik voljan i sposoban nadgledati pacijenta i djelomično sam provoditi liječenje te se strogo pridržavati propisane dijete. Ukoliko se radi o već spomenutim starijim kujama, prije svega preporučujemo sterilizaciju nakon koje uglavnom slijedi potpuno izlječenje. Kod mačaka je liječenje teže zbog same nemogućnosti manipulacije tim životinjama. Kod mačaka češće obolijevaju mužjaci. Ukoliko vlasnici previde navedene simptome diabetesa, dolazi do težeg oblika bolesti - tzv. ketoacidoze - počinje razgradnja masti u organizmu te se oslobađa mnogo masnih kiselina čija razgradnja ne teče normalno. U tom stadiju oboljenja životinja postaje apatična, nema apetita, dakle evidentno je bolesna, a liječenje je manje uspješno. Ponekad vlasnici dovedu bolesnog psa ili macu zato jer su primijetili da lošije vidi-jedan od doduše rijeđih simptoma diabetes melitusa je mrena. Najvažnije je da se na vrijeme posjeti veterinara kako bi se odredila doza i način davanja inzulina te da bolest "ukrotimo" dok se nisu razvile njene posljedice fatalne za organizam.