Usnuo sam čudan san. Iz grobova izlaze duhovi. Oni zločesti duhovi. Svaki ima čekić. Lupaju po mojoj glavi kao po nakovnju. Ne znam zašto, ali bol isprva ne osjećam. Oni udaraju, a ja ih ne tjeram. Duhovi i ja. Okolo teška pustoš. Svi su se preplašili. A meni razbijaju glavu. Bojim se što će biti i ne znam da li bih se smijao ili bih plakao. Stare rane su poput gadnih parazita. Smjeste se u mozgu i razaraju sve. Polako, ali sigurno. Naravno, sve obično počinje s prilično beznačajnim sukobom. NETKO VAM JE NEŠTO UČINIO I VI STE LJUTI. Vremenom, ne prestajete o tome razmišljati. Odnosno, samo o tome i razmišljate. Počinje mržnja. Opaka mržnja. (To je daleko gore od obične ljutnje. Rekli bi, ljutnja koja je izmakla kontroli.) TOLIKO SE UKORIJENILA, DA JE NE MOŽETE VIŠE IŠČUPATI, ČAK I DA HOĆETE. Vaša svakodnevica postaje prožeta mržnjom. Vi znate da je ta osoba jako zla i nitko vas više ne može uvjeriti u suprotno. Možda bi se mogli i primjereno osvetiti? Zapaliti mu kuću. Razbiti auto. A hladno oružje? (Bolje nije ni zaslužio.) Nažalost, srdžboholičari lako zalaze u osjećaj patološke mržnje. Jer su na taj osjećaj navikli. "MRZIT ĆU GA DO KRAJA ŽIVOTA! NE ZANIMA ME ŠTO DRUGI O TOME MISLE. TOG GADA ĆU PROKLINJATI DOK SAM ŽIV." Ha, a jeste li razmišljali da takva mržnja stvara daleko više boli vama, nego osobi koju prezirete? Ukoliko držite stalno otvorene stare rane, vi ste se svjesno osudili na bijedan život. SKUPO TO PLAĆATE. A da li vam se to isplati? Stalna frustriranost i depresija? Razdražljivost? Crne misli i usred noći? Najbolje je spašavati situaciju dok proces nije suviše odmakao. Začudo, iskren razgovor može puno toga riješiti. Ako ga na vrijeme poduzmete. Treba znati da ni dobri ljudi nisu uvijek sasvim dobri i da ne treba nekog prekrižiti samo zbog jedne stvari, koja vam se nije svidjela. Nije tragično (a još manje ponižavajuće) ako poduzimate konkretne korake za prestanak mržnje. Znate, PONEKAD TREBA ZNATI OPRAŠTATI. To je važna odluka. Kojom prestajete biti žrtva. I prestajete misliti o mržnji. Jednostavno, DOK NE NAUČITE OPRAŠTATI, NEĆETE POČETI NORMALNO ŽIVJETI. Koliko god vam izgleda da je opraštanje u nekim situacijama nemoguće. Oprostiti znači osloboditi se crne prošlosti. Crnih sjena prošlosti. To se ne može provesti preko noći, ali može se pokazati dobra volja. Jer to radite zbog sebe, a ne zbog druge (mrske) osobe. I prestanite činiti sitne i krupne pakosti-rezanje guma, pisanje anonimnih prijetećih poruka i sl. ("Ako nije meni dobro, neće biti ni njemu dobro. Platit će mi…" Suština je u tome, da ćete uvijek proći gore. Barem na psihičkom planu. O borama i skraćenom životu razmislite sami.) Možda ćete čak jednom ustanoviti da mrska osoba i nije takva strašna neman. I DA DIO KRIVICE ZA ISKAPANJE RATNE SJEKIRE SNOSITE I VI… Možda ćete morati oprostiti i samom sebi. Za sve gluposti tijekom proteklih dana i godina. Mržnja je gadna zamka, u koju se puno lakše ulazi, nego iz nje izlazi. Znam ljude, koji nisu prestali mrziti ni one "gadove", koji su odavno umrli. To je zaista izuzetno korisno, zar ne? NEKA SVI VIDE VAŠ BESKRAJNI BIJES, KOJEG NI SMRT NE PREKIDA. Svidjelo vam se ili ne, život se sastoji od kompromisa, a ne od dominacije. Svatko voli da se prema njemu odnose s poštovanjem. A ŠTO JE S OPSESIJOM DA VAS NETKO PRAVI BUDALOM? Hm, znam da srditi koriste frazu "PRAVI ME BUDALOM" u mnogim prilikama. To im dođe kao poštapalica i izgovor za štošta. "Budala" je, zapravo jako dosadna i islužena poštapalica. Stoga, molim bijesne da smisle nešto novo. Originalnije. Na kraju, moram vas nešto pitati: Zar vas ne nervira što svaki dan treba ustajati i leći? Koja budala je to smislila? Pardon, koji kreten? Slijedeći put: Hijeronim kao miljenik sreće