Kad počinitelj počini dva ili više kaznenih djela razbojništva iz čl. 218.KZ, je li moguće ta djela smatrati jednim produljenim djelom razbojništva iz čl. 218. Kaznenog zakona, ili se radi o stjecanju tih djela?

Kad je u pitanju kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. Kaznenog zakona, isključena je konstrukcija produljenoga kaznenog djela iz čl. 61. st. 2. KZ, jer se tim kaznenim djelom ne povređuje samo imovina nego i osobne vrijednosti osobe, pa stoga ovim kaznenim djelom nisu isključene odredbe Kaznenog zakona o stjecaju kaznenog djela, već naprotiv, te odredbe se primjenjuju.
U odnosu na produljeno kazneno djelo i probleme koje ono stvara u sudskoj praksi potrebno je istaknuti da je zbog neodređenosti elemenata tog djela dosta neujednačena sudska praksa. Naime, odredbom čl. 61.st. 2. KZ. pojam produljenoga kaznenog djela određen je samo s okolnostima objektivne prirode (način izvršenja i vremenska povezanost), iako se taj pojam određuje s više objektivnih i subjektivnih elemenata. Da su se slijedili objektivni i subjektivni elementi koji određuju pojam produljenoga kaznenog djela, onda su se iz st. 1. čl. 61. KZ mogla isključiti kaznena djela protiv osobnih dobara s različitim nositeljima. Da je to učinjeno, ne bi se događalo da sudovi u istom slučaju zauzimaju različita stajališta glede elemenata postojanja produljenoga kaznenog djela u kojem je sporan gotovo svaki drugi element, pa bi zato bilo najbolje da naš Kazneni zakon napusti produljeno kazneno djelo, odnosno da se ono smatra realnim stjecanjem kaznenih djela. Tada bi se kazna za produljeno djelo odmjeravala prema propisima koji vrijede za stjecanje kaznenih djela.
Ovdje je potrebno istaknuti nešto važno,a to je da Zakon o kaznenom postupku (N.N. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, i 115/06-dalje:ZKP) u čl. 405. st. 1. t. 5. u slučaju produljenog djela propisuje da se kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može obnoviti u korist osuđenika, i to samo onda ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena produljenjem djela iz osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne. Sadržaj ove odredbe ukazuje na to da izvan ovog slučaja nema mogućnosti da se naknadno sudi za neko djelo iz sastava koje nije bilo obuhvaćeno presudom za produljeno djelo, i to bez obzira na to bi li ono značajnije i bitno utjecalo na odmjeravanje kazne. Dakle, u ovom slučaju je prihvaćeno pravilo "ne bis in idem".