Rupe u teoriji AIDS-a su ogromne i bojim se da živimo u velikim zabludama. Pokušat ću objasniti što razumljivije... HIV je samo jedan od stotinjak latentnih retrovirusa kod čovjeka. SVI IMAJU ISTU GENETIČKU STRUKTURU. Kada su Gallo i Montagnier izolirali specifični retrovirus (HIV) iz homoseksualnih pacijenata (kod kojih se sumnjalo na AIDS), vjerovali su da je otkriće senzacionalno. Prema originalnoj teoriji, HIV prodire u imunološku T-stanicu i vezuje se za stanični DNA. DJELUJE POPUT PARAZITA. Kada se stanica razmnožava, i virus se razmnožava. Kod uznapredovalog AIDS-a, pretpostavlja se da je upravo HIV poharao obrambene stanice, OSTAVLJAJUĆI TIJELO NA NEMILOST ŠIROKOM SPEKTRU BOLESTI. Sumnje u ovakvo stajalište sve su izraženije. Da li su HIV-u potrebni „pomagači“ (recimo, drugi virusi), kako bi se realizirala smrt imunoloških stanica? Ili, na način jedinstven u povijesti infektivnih bolesti, HIV OKREĆE IMUNOLOŠKI SUSTAV PREMA SUICIDU. Znate, u stanicama egzistira mnoštvo retrovirusa. Kod rizičnih skupina na AIDS može se naći MNOŠTVO antitijela na MNOŠTVO parazita, kao posljedica visokorizičnog ponašanja ili nekih drugih okolnosti. Po svemu sudeći, HIV se u inače zdravom organizmu ponaša kao potpuno BEZAZLENI PROLAZNIK. Zaboga, odakle onda AIDS? Pa, osim „virusne“ teorije, sve više se raspravlja o nekim čimbenicima, koji djeluju oksidirajuće unutar stanice. Rasplamsavaju krajnje nepoželjnu „vatru“, kao što to radi i rak. Razarajući razvoj bolesti vjerojatno podrazumijeva dugotrajan negativni učinak. Prilično logično, pa ni pušenje ne dovodi do raka pluća baš preko noći. Sada ukratko o važnijim čimbenicima... Zna se da je često mijenjanje seksualnih partnera kod homoseksualaca potencijalno opasno. Uz to, izgleda da PRISUTNOST SPERME U DEBELOM CRIJEVU DJELUJE IMUNOSUPRESIVNO. (To se naročito odražava na pojavnost Kaposijevog sarkoma, jedne iz skupine AIDS-bolesti.) Naime, ispitivanja na životinjama jasno ukazuju na VELIKU OPASNOST, POVEZANU S ULASKOM SPERME U KRVNI OPTOK, a to je puno lakše kod analnog seksa. Krvotok i limfni sustav odijeljeni su od rektuma tankim staničnim zidom, a njegovo oštećenje u takvim okolnostima može značiti, doslovno, katastrofu. Pojavnost AIDS-a kod lezbijske populacije vrlo je rijetka. Bez obzira na razloge transfuzije (nekada su opravdani, ali često i ne), PRIMAOCI TUĐE KRVI UVIJEK RISKIRAJU, pogotovo ako se krv podvrgava radijaciji. Majke-narkomanke odgovorne su za tri četvrtine svih slučajeva AIDS-a kod djece. Preostala četvrtina otpada na djecu-hemofiličare ili djecu, koja su podvrgnuta transfuziji krvi. Postoji objašnjenje i za pravu epidemiju AIDS-a u Africi. Najprije neuhranjenost, a onda i raširena seksualna praksa kod heteroseksualaca, identična onoj kod homoseksualaca. Upravo na ovom kontinentu, lažnopozitivni nalazi iznimno su česti. Kao da prisutnost mnogobrojnih drugih antitijela zavarava Elisa-test. Na kraju, ali ne i po značaju, profilatički (preventivni) lijekovi dovode do anemije i drugih još većih neugodnosti. MOŽEMO LI GOVORITI O AIDS-u NA RECEPT? Kakva je perspektiva? Pokušaji oko HIV-cjepiva zasada su bezuspješni, a i djelotvornost takvih preparata vjerojatno bi bila krajnje upitna. (Slično važi i za druga cjepiva.) Ne mogu reći da su svi trenutno raspoloživi lijekovi posve bezvrijedni, ali morate znati da lijeka, zapravo, nema. U principu, AIDS je zadnja faza prevelikog tjelesnog nesklada. Možda možemo govoriti i o skupim greškama, zar ne?