Prije dosta godina, prof. Pettenkofen je odlučio pokazati javnosti kako adekvatna psihička priprema štiti i od najtežih bolesti. Od Roberta Kocha je dobio punu bočicu mikroba-uzročnika kolere, koje je progutao pred mnogo svjedoka. Prema ustaljenom shvaćanju, ovakva količina je dovoljna da ubije stotine ljudi. Ali nije se dogodilo ništa. Čak ni želučani problemi. Naravno, rezultat bi bio sasvim drugačiji da je pokus izveo netko, tko se na smrt boji kolere. NEGATIVNA USMJERENOST OTVORILA BI VRTA ZARAZI I... No, znamo, s kolerom nije lako. Ali psiha je jača. Svojevremeno je jedan kolega godinama ganjao kćerku da se bavi trčanjem, iako ona to nije željela. Otac je mislio da čini dobro. Prije svakog natjecanje dijete se žalilo ili na glavobolju ili na bolove u trbuhu ili na nešto drugo. Arsenal boljki bio je velik. Možda su bolovi i bili realni, ali pozadina je bio otpor. PSIHA. Maltretiranje je potrajalo nekoliko godina. Tek onda je otac shvatio. Djevojčica se sada bavi drugim sportom, zadovoljna je i ništa je ne boli. Blankina sudbina nije baš ista, ali neke dodirne točke postoje. U PSIHI. Olimpijada je odavno završila, ali gorak okus neuspjeha Blanke Vlašić ostao je poput otvorene rane. Jer je bila naša najveća uzdanica. A nije uspjela. Mnogi će reći da je u pitanju splet nepovoljnih okolnosti, na koji se baš i nije moglo utjecati. Ne bih rekao da je tako. Pogledajmo činjenice. Blanka se razboljela tjedan dana pred nastup. Vjerojatno viroza. Povišena temperatura, slabost i još neki pripadajući simptomi. Uslijedilo je NASILNO SNIŽAVANJE TEMPERATURE, lijekovi i nekoliko infuzija. Kvalifikacijska visina preskočena je jedva, a finale okončano teškim razočarenjem. Svi su rekli da je to SAMO ZBOG BOLESTI, DA SE TO MOGLO SVAKOME DOGODITI I DA SE TO NIJE MOGLO PREDVIDJETI. Loša sreća. Ili slučajni događaj u najgorem mogućem trenutku. MOŽDA ALIBI ZA NEUSPJEH NAKON PSIHIČKOG KRAHA? Što se događalo u Blankinoj glavi? Kao prvo, u glavi su ostali ZAPISI RANIJIH DOGAĐAJA. Sukobi u obitelji zbog nekih neispunjenih očekivanja, odnosno zbog nepridržavanja stege, kao temelja uspjeha. Polemika se povlačila i po novinama. Koliko se sjećam, Blanka nije dobro prošla ni na prethodnoj Olimpijadi. I zbog toga su ostali ožiljci. Onda još i teret glavnog hrvatskog favorita. Sve je to dovelo do rastućeg psihičkog stresa. Teret je bio suviše velik, da bi tijelo izdržalo. KONTINUIRANA TINJAJUĆA OPTEREĆENJA SLOMILA SU IMUNOLOŠKI SUSTAV, OBRANA SE RASPALA I BLANKA SE NAŠLA NA VIRUSNO-BAKTERIJSKOJ VJETROMETINI. Dakle, ništa se nije dogodilo slučajno. Očigledna nesposobnost savladavanja stresa i TOTALNA PSIHIČKA NEPRIPREMLJENOST najveći su krivci za nastalu situaciju. A daljnji postupci samo su dolijevali ulje na vatru. Zna se da je visoka temperatura način na koji se tijelo bori protiv bolesti. Umjetno snižavanje temperature daje samo lažni dojam izlječenja. (Kao kada naoko lijepu jabuku prepolovite i ustanovite da je posve gnjila.) Paralelno s tretiranjem antipireticima, a vjerojatno i drugim lijekovima, Blanka je više puta podvrgnuta i infuzijama. To je kod nje (ali i u javnosti) samo pojačalo dojam o ozbiljnoj bolesti. VJEROJATNO JE TADA JOŠ MANJE VJEROVALA U SEBE, A PRETPOSTAVLJAM DA SE I BOJALA NASTUPA, ODNOSNO IZVJESNOG NEUSPJEHA. I razočarenja, koje će prirediti na najvažnijem nastupu svoje dotadašnje karijere. Obitelji, treneru i uspjeha gladnoj javnosti. Uteg od stotinu kilograma vukao je prema ponoru, a ne prema pobjedničkim visinama. Blankina okolina je, možda s najboljim namjerama, samo zacementirala neuspjeh. Finale je bolje zaboraviti. Iscrpljenost i olovne noge. Temperature (vjerojatno) nema, a gore nego da je ima. PSIHOLOŠKI STATUS NA NULI. U očima sijeva nemoć. «Pukla sam.», rekla je Blanka. Dobro, nije se dogodila tragedija. Šteta samo što su sve fizičke pripreme otišle u vjetar. Glava nije mogla protiv letvice. Osjetljiva biljka, zar ne? Sljedeći put: Voljeti sebe