Službena medicina gleda na rak kao na strano, nepoželjno tijelo, koje se mora što prije odstraniti. Iskorijeniti. Ako bude sreće, iza toga treba nastaviti normalan, nepromijenjeni život, kao da se ništa nije ni dogodilo. Nažalost, NASTAVAK NEPROMIJENJENOG ŽIVOTA JE NAJGORI SAVJET KOJI MOŽETE DOBITI. Niti jedan rak ne nastaje «iz ničega». To je uvijek krajnja manifestacija procesa, u kojem tijelo više ne može izbaciti sve ono što bi trebalo. Postaje suviše zatrovano i jako, jako bolesno. Dijelom zbog loše hrane, zraka i mnogih drugih vanjskih utjecaja, a dijelom zbog RAZARAJUĆEG UTJECAJA VLASTITE PSIHE. Neke su osobe gotovo predisponirane za rak. To je osobnost tipa C. Karakterizira ju teško izražavanje emocija i TENDENCIJA PREMA BESPOMOĆNOSTI. To onda znači konstantno izlučivanje stresnih kemikalija, odnosno, konstantni stres. Njemački kirurg Ryke-Geerd Hamer istražio je gotovo 20.000 bolesnika s rakom i kod velike većine utvrdio nekakav oblik NERAZRIJEŠENOG EMOCIONALNOG KONFLIKTA, neposredno prije razbolijevanja. (Zbog toga se psihoterapijom često postižu daleko bolji rezultati nego kirurškim zahvatom.) Odnosno, rak je nerijetko izraz spiritualne krize, FIZIČKA MANIFESTACIJA TEŠKOG BEZNAĐA. Gubitak vlastitog puta (možda i smisla života) i vlastite vjere. To je razjedanje samoga sebe, BIOLOŠKI EKVIVALENT SUICIDA. Karcinom treba shvatiti kao crveno svjetlo, ozbiljan znak da nešto sa životom nije u redu. (Uklanjanjem emocionalne traume često ćemo ukloniti i sam tumor.) Zapravo, stopa smrtnosti od raka nalaže veliku potrebu za «redizajniranjem» gledanja na problem. Za današnju medicinu, to su stranputice. Nešto nepoželjno. Sotoniziranje alternativnih metoda PRELAZI U PARANOJU. Usprkos primjetnoj represiji, neki oblici liječenja prilično su dobro istraženi. To je, doslovno, drugi svijet. Najprije da kažem da rak predstavlja ogroman izazov. Zato što se ponaša poput vrlo pametnog i proždrljivog uljeza. I što su njegovi biokemijski zakoni potpuno drugačiji od uobičajnih, koji vladaju u organizmu. U stanju je da potpuno razoruža imunološki sustav, ČAK I DA KREIRA VATROZID ZA VLASTITU OBRANU. Onda još emitira i supstance, koje slabe integritet drugih stanica, a razmnožavanje se odvija izvan svake kontrole. IZGLEDA KAO DA SE POŠAST NE MOŽE ZAUSTAVITI. Srećom, nije tako. Neka izlječenja skoro su apsurdna, a mnoga posve genijalna. Dobro, izlječenja terminalnih slučajeva putem makrobiotičke dijete i nisu neka senzacionalna vijest, ali dokumentirano iscjeljenje smijehom podsjeća na utopiju. A NIJE UTOPIJA. Tu je još i tisuće drugih primjera, gdje je bolest MIRNO NESTALA. Ništa nije odrezano i ništa nije spaljeno. Rak je BIO i raka više NEMA. Nekada su pomogli vitamini, nekada promjena dijete, nekada meditativne tehnike, nekada kisik, visoka temperatura, a nekada naoko NEMA RACIONALNOG OBJAŠNJENJA. Pogotovo očima «reži-otruj-zrači» doktrine. Jedan od najvažnijih aspekata izlječenja je vjera. AKTIVNA ULOGA U LIJEČENJU UVIJEK JE BOLJA OD PASIVNOG PACIJENTA. Alternativne terapije za liječenje raka tretiraju tumor kao simptom. To je redovno sistemska bolest, koja pogađa cijelo tijelo. Dakle, prvo je bolesno tijelo, a TEK ONDA TUMOR, KAO NJEGOV PRODUKT. (Tu treba uočiti bitnu razliku. Ortodoksna medicina vidi prvo lokalizirani tumor, a tek kasnije sistemsku bolest.) Tijelo je dizajnirano da bude savršeno zdravo i svaki otklon odmah se ispravlja. Rekli bi, SAMOREGULACIJA USAĐENA U GENE. I nitko neće oboljeti, sve dok učinjena tjelesna šteta ne postane prevelika. A onda... atakiranje na tumor iz svih oružja ili reaktiviranje vlastitih imunoloških snaga? Sljedeći put: Megamin, gladovanje, kisik...