Moto vječito ljutitih vrlo je jednostavan: NIKAD NE OPRAŠTAJ I NIKAD NE ZABORAVLJAJ! Njima nije dovoljno ako se netko ispriča. Ma, kakva isprika… Zašto bi nekome oprostili? Zašto bi prihvatili ruku pomirenja od nekog gada? Znate, srdžboholičari teško funkcioniraju ako nisu ljuti. Oni moraju naći NOVE ARGUMENTE ZA NOVE LJUTNJE. "Jasno je da se često pjenim, ali to je sve zbog njega (nje). Neće mene nitko praviti budalom." Nedužna žrtva, je li? Zgromit će vas, ako ne pokažete zube? Strah pred nemilosrdnom okolinom? Ako prihvatite takva razmišljanja kao nešto sasvim normalno, desit će vam se najmanje dvije stvari: SKRATIT ĆETE SI ŽIVOT I LJUDI ĆE OD VAS BJEŽATI, KAO DA STE ZARAŽENI BEDRENICOM. Srdžba bi trebala biti izvanredna (a ne svakodnevna) okolnost. Zapravo, svakodnevne navale adrenalina i svakodnevni skokovi krvnog tlaka (uzrokovani ljutnjom) svakako nisu čimbenici dobrog zdravlja. Srditi su daleko podložniji srčanom i moždanom udaru nego ostali. Njihova obrana protiv bolesti je slaba, pa često umiru mladi. I NE ZNAJUĆI DA SU SE SKUHALI U VLASTITOM BIJESU. Naravno, suvišno je i spominjati da pomračenja izazvana srdžbom mogu rezultirati bacanjem pepeljare u glavu, zamahivanjem nožem, automobilskom nesrećom… Oko bijesnog čovjeka proteže se zona vrlo visokog rizika. I zbog toga je bolje u nju uopće ne ulaziti. Život sa srditom osobom prava je muka. Nikada ne znaš kada će do erupcije bijesa doći. I NIKADA NE ZNAŠ KOJI BEZNAČAJNI POVOD ĆE JE IZAZVATI. (Najgori dani su blagdani. Što više boraviš s vječito ljutitim, to je veća mogućnost da započne urlanje i koješta drugo.) Zbog toga ljutita osoba nigdje nije omiljena. Ne kažem da će ga mrziti u vlastitoj obitelji, ali i to je moguće. Uostalom, kakva je tu ljubav moguća? Izrazi nježnosti između dva napada bijesa? Razumijevanje i ljubav uz porciju batina? Prije ili kasnije stvorit će se debeli zid. Prešutna izolacija vječno ljutitog sasvim je normalna pojava. Svatko će početi nalaziti izgovore, kako bi što manje boravio u takvoj bijesnoj zajednici. Djeca će se sasvim otuđiti, jer život unutar stalnih svađa može samo odvesti u ponor. To nimalo ne miriše na roditeljski odgoj. Srdite osobe obično preziru rodbinu. Uz svakog rođaka prilijepe neki grijeh. NEKE STARE RANE. I zbog toga su sa svima u zavadi. I nikakvo praštanje tu ne dolazi u obzir. Oni su suviše uvrijeđeni, da bi mogli popustiti. (TAKO JE BEZOBRAZAN ili NEĆU DOPUSTITI DA ME PRAVI BUDALOM najčešći su argumenti.) Srdite osobe su pravi majstori za razaranje prijateljstva. Znate, KOD NJIH JE CIJELI ŽIVOT JEDNA VELIKA SVAĐA, pa se tako odnose i prema prijateljima. A nitko takav odnos ne voli trpiti. Barem ne duže vrijeme. Ljutiti rađe gube prijatelje, nego prekidaju svađu. Potpuna osamljenost nastupit će prije ili kasnije. Ako ste došli u fazu da su vam ostali samo oni prijatelji, koji i sami kipte od srdžbe (kojima sve smeta i koji prosipaju žuč uzduž i popreko), trebali bi se ozbiljno zabrinuti. Nikada se nećete izvući iz svog bijednog, mržnjom ispunjenog života. Poglavlje za sebe su sukobi na poslu. Bijesni su u svađi i s podređenima i s nadređenima. I sa sebi ravnima. Njima, jednostavno rečeno, nitko ne odgovara. Oni uvijek misle da su završili u najgoroj mogućoj radnoj sredini, koja ih je mogla snaći. Zbog toga učestalo mijenjaju poslove. BJEŽE OD REALNOSTI SVOGA KARAKTERA I SVOGA PONAŠANJA. Naravno, njima nigdje neće biti dobro. Isto ponašanje uvijek će stvoriti iste rezultate. Zato jer u tom ponašanju više nema ni iskrenosti, ni čestitosti, ni odgovornosti. Samo razmišljanja kako se nekome treba osvetiti, kako nekoga treba povrijediti i kako realizirati "svoju pravdu", ne birajući sredstva. Slijedeći put: Obitelji bez smijeha