Kad me je pred neki dan stari poznanik i kolega iz bivšeg "Autoservisa Beretich", g. Vlado Jurčić, pozvao telefonom i predložio da dođem na Motodrom Grobnik kako bi prošao trening sigurne vožnje, prvo mi je kroz glavu prošlo ono: a, što će to meni, pa ja više ne jurim, a i nešto sam ralya odvozio, pa mislim da se tu i tamo mogu izvući iz neke kritične situacije u prometu, gdje manje iskusni možda ne bi. No, poznavajući Vladu kao ozbiljnog čovjeka, odlučio sam prihvatiti poziv. Mada sam otprilike znao o čemu se radi, ipak sam očekivao par starih razmrdanih automobila i nekog golobradog mladića, koji će onako, više iz folirancije odraditi svoj dio instruktorskog posla, a usput nabiti čovjeku kompleks kako nema pojma o vožnji. Ali iznenađenje! Umjesto starih kanti, nekoliko novih Audia A-4, od kojih ni jedan nije imao preko par tisuća kilometara. Instruktori, njih osam, svi ozbiljni i odgovorni dečki, koji su posebno obučeni za vođenje treninga, ne samo da mogu trenirati "običnu raju", nego imaju i certifikate za poduku drugih instruktora. To rade i na talijanskom i engleskom jeziku. I dok smo svi jedva čekali sjesti u udobne i sigurne automobile, g. Denis Kurtini, jedan od instruktora, odveo nas je u učionu, gdje smo najprije odslušali malo teorije i ostali iznenađeni nekim podacima što se tiče brzine, kočenja, a naročito djelovanja sila na automobilu u raznim situacijama. Naravno da nismo izračunavali formule, ali ono što smo čuli, dovoljno je da bez matematike čovjek shvati neke stvari, na vrijeme osjeti opasnost i reagira kako treba. Možda stariji vozači to i znaju iz iskustva, no ako je za to iskustvo nekoliko puta trebalo razbiti auto, onda je to stvarno skupo koštalo. Pa ne kaže se uzalud da je iskustvo skup grešaka iz prošlosti. Ponovimo da u ovakvim slučajevima greške skupo koštaju i dobro je ako sve završi s glavom na ramenu. Treba posebno naglasiti da jednodnevni tečaj, jer trening traje od devet do sedamnaest sati, nije nikakva sportska škola, nego škola reakcija u kriznim situacijama, kad je kolnik mokar, u oštrim, skliskim zavojima ili prilikom vožnje u koloni kad treba naglim kočenjem izbjeći udarac u auto ispred sebe. Posebno veseli što su uz dobru ekipu muških polaznika, na treningu bile i dvije dame, od kojih se jedna bojala da će se osramotiti, jer joj se činilo da su zadaci koje je trebalo izvesti za nju nemogući, nasuprot nas nekolicine koji smo rekli da je to vrlo jednostavno. Naročito vam se to čini lakim kad sjednete uz instruktora i kad on s brzinom od šezdeset kilometara na sat zakoči na dvije potpuno različite podloge, koje se još stalno polijevaju vodom, tj. lijevi kotači koče na hrapavoj podlozi, dok je druga polovica staze za vježbanje, odnosno ona po kojoj voze i koče desni kotači potpuno skliska. Čini vam se da je čovjek malo zakočio i lagano okrenuo volan i ništa se nije dogodilo, jer je vozilo ostalo na pravcu, između gumenih čunjeva, koji predstavljaju zamišljenu širinu ceste. Auto se nije zanio i moguće je normalno dalje nastaviti vožnju. A sada vi! Sjednete u udobnu limuzinu i samouvjereno se zaletite prema označenom dijelu poligona. Dolazi mjesto početka kočenja.....što je to bilo, što se dogodilo. Pa i vi ste samo pritisnuli kočnicu, krenuli ste u jednom pravcu, a sada gledate naprijed tamo od kuda ste došli! Naravno, zbog različitih podloga i neodmjerenog kočenja auto se zarotirao i završio van svih oznaka. Da je sa strane bila provalija, pali bi u nju, da je ispred vas bio auto, šteta bi bila golema, a da su svi oni čunjevi koje ste porušili pješaci, zadnje strane Novog lista ne bi bile dovoljne za sve osmrtnice! No, tu nema straha jer desetke metara oko vas nema nikoga i ničega i koliko god napravili veliku grešku i izašli van zacrtanih linija, ništa, ama baš ništa vam se ne može dogoditi, osim početnog straha, koji već u drugom pokušaju prelazi u razonodu, jer se osjećate opušteno kao da se samo vi vozite s onim autićem u lunaparku. I dok tako probavate prilikom kočenja zadržati vozilo na pravcu, instruktor vam ukazuje na greške, sve dok to ne obavite uspješno. Tada shvatite da to i nije tako teško, samo treba znati kako, ali to vam netko treba pokazati, i to morate istrenirati. Čak je i mlada gospođa od maloprije to uspješno savladala i bila sva sretna. I baš kad vam krene, kraj je prvog dijela i vrijeme (dobrom) ručku, koji ulazi u cijenu treninga. Tu, u opuštenoj atmosferi, svi izmjenjuju nova iskustva i jedva čekaju nastavak. Možda će ovo neki shvatiti kao reklamu za Grobnik, koja to možda i je, ali kako su oni jedini jedini centar sigurne vožnje s evropskom licencom u Hrvatskoj, nema konkurencije koja bi se mogla ljutiti. Ono što je najvažnije je, da treba uvijek poticati svaki novi iskorak prema većoj sigurnosti na cestama, što ovaj trening sigurno jest. Što više bude savjesnijh vozača, koji budu pohađali takve treninge, to će biti manje prometnih nezgoda i izgubljenih života!