„Prijatelji, pred nama je važan zadatak. Svi znamo da je epidemija čireva uzela maha i oči javnosti usmjerene su prema nama. Razumijete, mi MORAMO nešto poduzeti... Mali, gdje smo ono stali prošli put?“

„Šefe, probali smo s denzimatarukinomininom i POKUSNA MASA je odlično reagirala. Čirevi su se sušili i ja sam bio van sebe od uzbuđenja. Nažalost, nekima se osušila i jetra, pa smo malo modificirali. Onda je opet krenulo dobro, ali...“

„Znam, znam, uprava nam je podvalila neotpornu POKUSNU MASU, kojima crijeva zakažu već pri MALO većoj dozi. Ubio me smrad od njihovih proljeva i raspadnutih pluća. Ma, što se ti jadnici i prijavljuju, kada nisu ni za što... Još im i pokop moramo platiti. Hm, hm... Mali, a da probamo s amilinostakloficanom?“

„Naravno, šefe.“

2 mjeseca kasnije...

„Mali, kako napredujemo?“

„Da ne može bolje, šefe. Još godinu-dvije...“

„Što je tebi? Narod pati, a ti bi odužio. Gazda upravo ruča s udrugom čiravih, zatim govori u čir-ligi, pa animira za čir-zakladu, pa sudjeluje na čir-konferenciji, pa potpisuje čir-zahvale nesebičnim donatorima. Hoćeš da sve bude uzalud? Nego... nadam se da nisi zaboravio onaj deaktivator... pst, pst...ono sjeme krumpira što smo malo pogriješili... pst, pst... gazda je sigurno dobro mislio... pst, pst... nekako su čirevi baš onda i počeli... pst,pst... O tome, naravno, šutimo.“

„Sve znam, šefe. Moramo pomoći narodu.“

7 dana kasnije...

ČIRKO SVE BRIŠE, PATNJE NEMA VIŠE. „Mali, sve je odobreno, pečat je tu! Nije se cjepidlačilo i narod će to znati cijeniti. Ajde, ajde, pomozi malo oko prodajnih šaltera. Masa će nam srušiti kuću, još nisam vidio toliko ljudi na okupu. I, kao što sam rekao, bolesnima moramo maksimalno izaći u susret. Primamo gotovinu, čekove, kartice, aute, nekretnine, sve, sve! Ne možemo sada previše gnjaviti. Malo otvorite prozore, ti čirevi strašno smrde. Fuj, kao pokvarena jaja...“

I tako je zavladala radost. Sušenje čireva postala je senzacija, gazda je dobio orden za zasluge, a udruge izliječenih energično zahtijevaju da država pomogne siromašne penzionere. Čirko ima svoju cijenu, ali vrijedi...

Znamo da dobre vijesti ne mogu trajati unedogled. Havarije želudaca postajale su sve češće i gazda je morao istupiti pred uznemirene mase: „Dragi prijatelji, nema razloga za zabrinutost. Izolirane slučajeve pratimo i sve je pod apsolutnom kontrolom. Novinari su to napuhali, kao i obično.“

„Zapravo, što ti ljudi hoće“, pomisli gazda. „Oslobodio sam ih čireva, ne smrde više poput tvorova, a onu šačicu neotpornih i inače bi sredila kakva druga boleština. Ma, dobro, pomoći ćemo i njima...“

„Šefe, ja sam vam rekao da smo malo pretjerali u recepturi. Da smo dodali malo kamilice...“

„E, mali moj, tebi još štošta nije jasno. Vodicom se ne rješavaju problemi. Trebamo sjeći u korijenu, a ne natapati laticama. Čireve smo odlično riješili, a riješit ćemo i sindrom šupljeg želuca. Prioni na posao i izbaci te kamilica-ideje. Mi smo tu da pomažemo, a ne da se bavimo glupostima.“

KAKO JE FIN OVAJ ŽELUDIN! Pomozite, samo 5kn po pozivu (PDV uključen)...

Dragi prijatelji, želim vam obilje zdravlja u novoj godini!

photo by Jean Scheijen