Prema medicinskim razmišljanjima, rak je UVIJEK, više ili manje, agresivan, UVIJEK ugrožava život i NIKADA se neće izliječiti sam od sebe. Drugim riječima, netretirani nemaju ni zrno nade u izlječenje. Srećom, već mnogo puta se pokazalo da to nije točno. Nedavno sam pročitao dirljivu priču o dvoje supružnika, koji su oboje oboljeli od raka. Žena je vrlo brzo došla do terminalne faze, ali je, brinući se za oboljelog supruga, poživjela još nekoliko godina. BEZ LIJEKOVA I BEZ POSJETA LIJEČNIKU. Naprosto, nije imala vremena za svoju bolest. Nije mislila na nju, nije padala u depresiju i bolest je, više-manje, bila pod kontrolom. Smrću supruga, nestalo je motiva za životom i kraj je uskoro nastupio. I u klinikama za umiruće povremeno se dešavaju krajnje nevjerovatni slučajevi. OTPISANI PACIJENTI IZLAZE ZDRAVI, bez znakova bolesti. Iako je uvriježeno mišljenje da se odavde živ ne izlazi. Bolesti poput raka treba shvatiti kao stanje, iz kojeg može uslijediti progresija ili povlačenje. Krajnji ishod je rezultat cijelog niza faktora, naročito na mentalnom planu. Čudesno preživjeli prilično se razlikuju od žrtava. NISU SE PREPUSTILI SUDBINI. Ali, isto tako, nisu ni tip ratnika, koji ne bira sredstva za odstranjenje zlokobnih stanica. (Režite što prije i što više, kako bih bio siguran da je maligno tkivo uklonjeno!) ONI NISU DOZVOLILI DA RAK ZAUZME GLAVNINU NJIHOVOG ŽIVOTA. Odnosno, glavninu njihovog mentalnog sklopa. Važnija je šetnja s prijateljima, nego razmišljanje o bolesti. Jedno od najvažnijih istraživanja na ovom području dolazi nam iz Njemačke. Dr Hamer je ispitao više od 20.000 oboljelih, pitajući se zašto rak nikada sistematski ne prelazi sa zahvaćenog organa na najbliža okolna tkiva. Nego na udaljene organe. Primjerice, zašto se rak grlića maternice ne širi na tijelo maternice? A još važnije, izgleda da svi oboljeli od raka imaju nešto zajedničko, svojevrsnu prethodnicu bolesti. A TO JE NEKAKAV PSIHOEMOCIONALNI KONFLIKT, KOJI NIKADA NIJE BIO U CIJELOSTI RAZRIJEŠEN. Na rendgenskim snimkama mozga ovih pacijenata UVIJEK se uočavaju tamne sjene. Lokacija sjene UVIJEK je ista za isti tip raka. Također, postoji 100%-tna povezanost između sjena na mozgu, lokacije raka i vrste neriješenog emocionalnog problema. Što to znači? Pri neriješenom stresnom emocionalnom konfliktu, DOLAZI DO POLAGANOG NAGRIZANJA REFLEKSNOG CENTRA U MOZGU, KOJI ODGOVARA PROŽIVLJENOJ EMOCIJI (frustracija, srdžba ili nešto drugo). Svaki od centara je povezan s određenim organom. Dovoljno oštećen centar počinje slati pogrešne informacije organu koji kontrolira, ŠTO REZULTIRA FORMIRANJEM DEFORMIRANIH STANICA, odnosno stanica raka. Dugotrajno i konstantno izlaganje hormonima stresa (naročito kortizolu), općenito, nije dobro. MOŽEMO REĆI DA JE TIJELO POD STRESOM U KEMIJSKI IZMIJENJENOM STANJU. Previše ili premalo nekih hormona NE RAZLIKUJE SE PUNO OD OTROVA S POLAGANIM DJELOVANJEM. Žene s uznapredovalim rakom dojke i povišenim vrijednostima kortizola umiru, u prosjeku, barem godinu ranije nego ostale. Također, najveći nivo stresa (recimo, smrt bračnog partnera, rastava ili gubitak posla) donosi kod žena 12 PUTA veći rizik od raka dojke U NAREDNIH 5 GODINA. Prema iscrpnim analizama dr Hamera, metastaze zapravo ne predstavljaju širenje raka s originalne lokacije, nego je to rezultat novih konflikata. A to može biti stres zbog samog čina obolijevanja ili zbog invazivnih teških terapija. I depresivna bolnička atmosfera sasvim je dovoljna za brojne lomove na emocionalnom planu. Stoga je uključivanje psihoterapije neophodan segment liječenja. Kada se riješi emocionalni problem, koji je doveo do bolesti, TO AUTOMATSKI ZNAČI I ZAUSTAVLJANJE RASTA RAKA NA STANIČNOM NIVOU. Tamna sjena u mozgu vremenom nestaje, a bolesno tkivo ustupa mjesto zdravom. Naravno, čudo se neće desiti «na silu». Uvjeti su teški, ali dostižni.