Sada znamo da citostatici djeluju, u najboljem slučaju, samo na stanice raka koje su i inače u fazi odumiranja, odnosno samodestrukcije. Djeluju na ono što bi i inače nestalo prirodnim putem
Neki standardi liječenja održavaju se godinama usprkos dvojbenom znanstvenom zaleđu, nedovoljnoj analizi učinkovitosti i preizraženim nepovoljnim posljedicama. Ne znam događa li se to zbog inertnosti sustava, robovanja dogmama ili nečeg trećeg. Čak ni sve veće breme dokaza ne mijenja situaciju. Vjerovanje „zlatnim standardima“ odnijelo je već dosta života.
Već sam spomen kemoterapije budi loše asocijacije. Neizvjesnost, strah i patnja. Trebala bi biti nada, ali nje najčešće nema. Rat protiv raka je zakazao, konvencionalni načini liječenja, jednostavno, zakazuju. Istraživači s Dana-Farber instituta upotpunjuju crnu sliku na ovom području. Dakle, sada znamo da citostatici djeluju, u najboljem slučaju, samo na stanice raka koje su i inače u fazi odumiranja, odnosno samodestrukcije. (I svaka zdrava stanica prolazi tu fazu. Proces je poznat pod imenom apoptoza.) Djeluju na ono što bi i inače nestalo prirodnim putem. I ništa izvan toga. Nakon ovog važnog otkrića možemo se samo zapitati: Zar je moguće da je sve uzalud? Zar još jedan zlatni standard puca po šavovima?
Sličnih primjera ima mnogo. Spomenut ću tretiranje osteoporoze, amalgamske plombe ili jačanje imuniteta putem „spasonosnih“ cjepiva. Čudi me da nas ove godine još uvijek ne plaše novim ili mutiranim sojevima gripe, protiv kojih samo cijepljenje pomaže. A već je i vrijeme da iskrsne kakva nova bolest na blitvi ili bundevi. (Krastavce smo, za sada, apsolvirali.) Doza globalne panike plasira se u određenim intervalima, tek da nas podsjete kako sitni i opaki sitni svijet nikada ne miruje. Produkcija zlatnih standarda svakako se mora nastaviti.