Kako jedna prastara i općepoznata poslovica u novinarstvu kaže da nije vijest kada pas ugrize čovjeka, već kada čovjek ugrize psa, tako i u ovoj nesretnoj medicinskoj struci, za laika nije vijest kada liječnik svojim ustaljenim metodama ukloni bol, smiri simptome ili izlječi kakvu boleštinu, već je čudo kada to učini netko tko sa medicinom ima veze preko svog čukundjeda vrača. Do kakvih sve banalnih i tragikomičnih situacija dovodi naše vjerovanje u kojekakve "narodne" vidare i iscjelitelje ne možete niti zamisliti, a čuveni pisac satire Kishon imao bi meterijala na pretek za svoje pripovjetke kojima izvrsno opisuje ljudske slabosti, nesavršenosti, tvrdoglavost i suludu samouvjerenost. Kako je Olimpijada u tijeku, u opticaju su mnoge sportske priče i pričice. Tako i ja imam jednu. Prije nekog je vremena jedan moj poznanik, inače rukometaš, ozlijedio nogu i to tako da je jedan dio mišića djelomično pukao. Sasvim na svoju ruku povezao se na stanovitim bioenergetičarem, koji ni manje ni više nego liječi na daljinu telefonom. O.K. Strašno me je interesiralo kako će stvar na kraju ispasti. Dakle, dva tjedna taj moj poznanik nije trenirao, nije čak niti potrčao, a "tretmani" su se redali svakodnevno (da li sam rekao da je taj iscjelitelj u Zagrebu, a njegov "pacijent" u Rijeci). Nakon 14 dana "liječenja" vidjelo se da je ozljeda doista sanirana i on je polako počeo trenirati potpuno bez bolova, a da bi u kratko vrijeme potpuno povratio kondiciju, snagu i bio sposoban za igru. Čudo? Iz ove perspektive i samo sa ovim činjenicama čini se da jest, ali... Nekoliko mjeseci nakon toga jedan njegov klupski kolega zadobio je vrlo sličnu ozljedu, međutim stjecajem ne baš sretnih okolnosti dva i pol mjeseca hodao je od jednog liječnika do drugog i cijelo to vrijeme nastojao trenirati najviše što je mogao. Sve to je rezultiralo dodatnim ozljedama, tako da je u jednom trenutku bio posve nesposoban za trening, a i hodanje baš nije išlo najbolje. Put ga je doveo k meni, te smo počeli s liječenjem, koje je završeno unutar deset dana i rezultiralo potpunim povlačenjem simptoma i njegovom potpunom sposobnošću za trening i natjecanje. Čudo? Ne, ni u kom slučaju, to je tek rezultat dosljedne primjene općepoznatih principa liječenja i rehabilitacije u sportskoj medicini i uz malo volje to može učiniti bilo koji od mojih kolega ili kolegica. Ali to bi svakako bilo čudo da nemam medicinsku naobrazbu, a još bi se veća prašina digla da kojim nesretnim slučajem nisam završio niti osnovnu školu. A, da ne želim niti spomenuti koliko košta jedna "telefonska terapija na daljinu", a sram me je reći da su cijene terapije unutar moje privatne prakse pravi sitniš u odnosu na njih. No dobro, kažu da ljudska vjerovanja ne treba stavljati na intelektualnu vagu, jer se ona na njoj ne mogu dobro sagledati, naprosto stoga što su vjerovanja bazirana na emocijama, od kojih bi intelekt trebao biti oslobođen. Usprkos tome, jasno je da je zdrav razum neophodan u svakodnevnom životu, a ponajviše u pitanjima vlastita zdravlja. Ni u kom slučaju se ne može reći da moderna medicina ima lijek za sve bolesti i odgovore na sva pitanja. Upravo suprotno. Broj pitanja raste duplo brže od broja pruženih odgovora. No to nije isprika za nesmotrenu igru sa liječenjem bolesti, posebice onih ozbiljnih. Narodnih vidara i iscjelitelja, onih koji to jesu u pravom smislu te riječi i kojima bih se i sam dao u ruke, oduvjek je bilo i biti će. Raznih drugih prodavača magle i šarlatana isto tako. I ne vrijedi nakon svega praznog novčanika i s bolešću koja se nije makla s početka kukati nad vlastitom sudbinom i pitati se zašto zakon, država i moderna medicina dozvoljavaju postojanje takvih kod kojih ste vi bili. Sve je to u stvari samo zakon tržišta. Kada je potražnja velika i ponuda mora biti ista takva.