Filip Povrženić

Što njih briga što ja radim u slobodno vrijeme?! Jel' ja njih gnjavim u njihovo slobodno vrijeme? Jel' im ja stalno ispred kuće stojim i fotografiram? To je moje SLOBODNO vrijeme. Mogu raditi što hoću. Mogu se kupati u vili od prijatelja. Mogu se skijati po Austriji. Što njih briga?

Generali povratnici simbolički su zatvorili jedno poglavlje hrvatske povijesti. I knjigu zvanu domovinski rat odložili negdje daleko na policu. Nekima se to ne sviđa, voljeli su sebe u pričama. I još će protestirati. Ali, gotovo je. Konačno

Stvoreno je malo pozitivnije okruženje. Godinama smo živjeli pod pritiskom krivnje zločina, koji, kako sada stvari stoje, nije počinjen. Tj. bar nije počinjen na organiziranoj, državnoj razini. Ljudi konačno mogu odahnuti i, kako mi se čini, odahnuli su. A isto tako, kružile su priče i vijesti o korupciji i kriminalu na najvišoj razini. Živjeti i djelovati u takvom okruženju također nije vrlo stimulativno. Sada je i dio tog pritiska riješen

- O čovječe, možda je manje onih normalnih od onih korumpiranih? - Ništa. Prebrojit, pa ako su korumpirani u većini, nastavit po starom. Ovo je ipak demokracija. -Da, vladavina većine. No, kako je krenulo, 500 doktora… Bojim se u ishod brojanja. Radije neka prestanu s otkrivanjem korupcije. Dok smo mi pošteni još u prednosti.- Kasno je sad. Kocka je bačena

- Žao mi je, ne možeš me prestrašiti na taj datum. Prvi april je već rezerviran. - Kako, pa tek je studeni?! - Ima ljudi koji su brži od tebe. - Pa tko je to munja humora? - Ministar financija. On je već smislio šalu. I to nacionalnu, za cijelu državu odjednom

Čim ga je ugledao, spustio je glavu kao pokorni psić, a onda se presavio u pojasu kao da je japanski seljak koji je u posjetu kod Cara. Dobro da nije legao na pod

Kako vrijeme od samostalnosti ove države odmiče, sve mi se više čini da sudjelujem u izvedbi kakve masovne kazališne predstave. Crne komedije. Tragikomedije. A možda i jedne iz teatra apsurda. Četiri milijuna glumaca izvodi jednu veliku komediju u kojoj su svi istovremeno i glumci i publika

Dok naši sunarodnjaci polako na svojoj koži proživljavaju posljedice svojih odluka i dok im se kroz proživljeno iskustvo polako stvaraju znanje i mudrost, vrijeme nezaustavljivo juri. Mladi, koji razmišljaju nešto brže, panično bježe iz ove zemlje. Nemaju vremena čekati da većina shvati. A pitanje je hoće li uopće ikada i shvatiti

- A, ako me uhvate pijanog i golog u šumarku, iza grma, kako vršim veliku nuždu i proklinjem državu i njene službenike i policiju i sve, jer me neće pa neće? A onda još prosim za nešto papira kasnije? - To je stvarno težak prekršaj. Mogli bi te izgnati iz domovine. Oduzeti ti svu imovinu. Robija minimalno. - Znači, tada nemam budućnosti? - Bojim se da bi ti budućnost ostala iza tog grma

Hrvatska, nažalost, ima 4 milijuna stanovnika. A ovih mladih s Facebooka je samo 35 tisuća. Većina ostalih bila je ta većina koja je godinama izabirala onakve vladajuće. Većina je bila ta koja je omogućila ovakvu sadašnjost s mračnom vizijom budućnosti