Lijepi pogled na Kvarner nije se izmijenio, ali puno toga jest. Nekada uske staze sve više se pretvaraju u kolne putove. Automobili prodiru sve više i više, a priručno parkiralište već je osvanulo pod samim domom
Veljača nas je podarila ozbiljnom hladnoćom, tek toliko da katastrofičari globalnog zatopljenja utihnu na tren. No, sjećam se i daleko snježnijih zima. Tako uspon na Fratar prije x godina pamtim po propadanju skoro do glave. Danas se to zasigurno neće ponoviti. Prvi su dani proljeća, a snijega ni za grudu. Za tradicionalnu provjeru kondicije (i buđenje iz zimskog sna) izabirem Hahliće. Rano je, ali pun autobus oduševljenih planinara već remeti jutarnji mir pri mostu kod Potkilavca. Vidim da se žvaču sendviči za snagu. Pljoska kruži poskrivečki, tek toliko da grla ne budu suha. („Možemo li krenuti?“, zaurla vođa.) Moram požuriti, postaje previše bučno.
Lijepi pogled na Kvarner nije se izmijenio, ali puno toga jest. Nekada uske staze, sve više se pretvaraju u kolne putove. Automobili prodiru sve više i više, a priručno parkiralište već je osvanulo pod samim domom. Zasada stižu samo terenci, ali ne bi me iznenadilo da uskoro osvane i asfalt. Za one kojima hodanje smrdi. Joj, zar ispušni plinovi i ovdje? Srećom, dom legendarnog Davora nije se (još uvijek) pretvorio u bircuz. A nadam se i da neće. Renoviranje nije uništilo onaj prepoznatljivi stari štih, iz kuhinje još uvijek miriše po domaćoj hrani, čak je i čaj ostao (skoro) kao u Davorovo doba. Od susretljivih domaćina saznajem da trkači čeličnih pluća stižu na Hahliće za nezamislivih 40 minuta, otprilike dvostruko brže nego ja. Ipak, s proljetnom premijerom sam više nego zadovoljan. Koljeno je još u komadu, a dišni sustav nije se znatnije uznemirio. Kako se pojačava prepoznatljivi miris kuhanih kobasica, tako je i ljudi sve više. Možda slučajno, a možda i ne. Ogromni i beskrajno simpatični pas ne miče se s ulaznih vrata, razmišljam bi li mu i 2-3 para kobasica bila dovoljna. Odlazim dok je gužva podnošljiva. Mobiteli u okolici već zvone. Treba razmijeniti jutarnje vijesti. Autobusnih planinara još nema.
Mada se vegetacija tek budi (obzirom na sušu, dobro i napreduje), medvjeđi luk se već razlistao. Miris se osjeća nadaleko. Pri branju pazim da mi ne zaluta koja đurđica. Slična je, ali i otrovna. Veselim se skorim šparogama. Tajnu lokaciju u grobničkom kraju ne bih odao ni za kakvu cijenu. U totalnoj divljini (gdje su se i poskoci razmahali), redovito naberem nekoliko kilograma u par sati. (Tamo ceste zasigurno još dugo neće biti.) Uf, kako su dobre. Lijepe misli i lijepi dan, što više poželjeti?
