Osiguranik je morao uzeti odvjetnika kako bi se oslobodio odgovornosti odnosno umanjio štetu, u dobroj vjeri se nadajući da nije odgovoran za štetu
„Imali smo osiguranje od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama (izvanugovorna odgovornost)... Radnik nam je stradao i pokrenuo protiv nas parnicu radi naknade štete. O pokrenutoj parnici smo obavijestili osiguratelja, koji je izjavio da se u parnicu neće miješati. Naravno da smo za zastupanje imenovali odvjetnika. Spor smo izgubili i javili se ponovno osiguratelju sa zahtjevom da nam isplati ono što smo platili oštećenom radniku i troškove našeg zastupanja.
Osiguratelj nam je poslao pismenu obavijest da „Komisija po prigovoru priznaje glavnicu i kamate...ali troškove odvjetničkog zastupanja osiguranika...u parničnom postupku ne priznaje jer se temeljem čl. 3. st. 1. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti (javne) osiguranik nije treća osoba“. U potpisu obavijesti je XX specijalist za obradu šteta imovinske odgovornosti.... Pošto se radi o značajnijem iznosu molimo objašnjenje da li osiguratelj te troškove mora nadoknaditi...“ A.M. d.o.o.
Ne znamo gdje je potpisnik obavijesti specijalizirao likvidaciju šteta „imovinske odgovornosti“, niti smo čuli za imovinsku i neimovinsku odgovornost, jer je odgovornost jedna, a šteta može biti imovinska i/ili neimovinska, no stajalište i obrazloženje toga osiguratelja su apsolutno pravno neutemeljeni. Naime, osiguranjem od odgovornosti osiguratelj prema svom osiguraniku preuzima obvezu a) naknaditi štetu trećoj osobi za koju odgovara osiguranik, jasno, u okviru ugovora o osiguranju, i b) obranu osiguranika od neutemeljenih i pretjeranih odštetnih zahtjeva. Sukladno tomu, „osiguratelj snosi, u granicama iznosa osiguranja, troškove spora i druge opravdane troškove radi utvrđivanja osiguranikove odgovornosti.“, čl. 964., st.2. Zakona o obveznim odnosima. Svakome je jasno da u troškove spora spadaju i troškovi odvjetnika tužitelja (oštećena osoba), ali i troškovi zastupanja (po odvjetniku) samog osiguranika.
Osiguranik je morao uzeti odvjetnika kako bi se oslobodio odgovornosti odnosno umanjio štetu, u dobroj vjeri se nadajući da nije odgovoran za štetu. Dakle, postupao je izvršavajući obvezu osiguratelja navedenu gore pod t. b. Pozivanje osiguratelja na čl. 3. Uvjeta po kojima osiguranik nije treća osoba, je potpuno nesuvislo, logički i pravno neutemeljeno, jer se radi o kogentnoj odredbi čl. 964., st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koju osiguratelj ne može mijenjati, a kojom se definira sadržaj obveze osiguratelja prema svom osiguraniku temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju od odgovornosti.
