Kada liječnik proglasi „neizlječivost“ kod teških bolesti, to obično znači da će pokušaj ublažavanja boli biti jedini tretman od sada pa nadalje. Drugim riječima, prepuštanje pacijenta sudbini. A sudbina bi trebala biti skora smrt. Nesumnjivo, tko prihvati takvu poruku kao jedinu istinu, ne može niti očekivati da će se dogoditi išta drugačije od smrtne presude. Uvjeren sam da ne postoji ništa gore od uvjeravanja samoga sebe da izlaz ne postoji.
Proglašavanje neizlječivosti puno puta nije istinito, a sasvim sigurno nije ni dobro za oboljelog, jer tako obrambeni sustav samo dodatno propada. Kada liječnik kaže da je rak u nekoj fazi neizlječiv, to samo znači da u okviru njegovog medicinskog znanja ne postoji više ništa što bi moglo pomoći. Ali, ako on ne može, ne znači da su time sve mogućnosti iscrpljene. Znate, liječnik može liječiti, ali samo priroda može izliječiti. Liječnik može namjestiti slomljene kosti, ali bez prirodnog zarastanja to ne bi puno pomoglo. Mnogo je primjera gdje su “neizlječivi” bolesnici ozdravili usprkos crnim prognozama. Naravno, ništa se ne događa samo od sebe.
Prvi i najvažniji uvjet izlječenja u takvim okolnostima je da treba preuzeti potpunu ili barem djelomičnu odgovornost za vlastiti život. Znači, prestanak isključive ovisnosti o tuđoj pomoći te aktiviranje vlastite pameti i vlastitih potencijala. Samostalnost. Ponavljam, uvijek postoji potencijalno rješenje, samo ga treba naći. A kada nađete drugo rješenje, valja ga čvrsto prigrliti. Kolebanja treba trajno isključiti. “Ako”, “možda” ili “pod uvjetom” više ne postoje. Želja za životom je realna i crne prognoze su stvar zaboravljene prošlosti. Nakon toga treba raščistiti sa svojim dotadašnjim životom, a pogotovo sa svojom psihom. (Znamo da je dugotrajno psihičko opterećenje put u provaliju.) Svatko bi morao biti iskren i prema sebi i prema svojoj okolini te sav pritisak iz života odlučno i bez oklijevanja odstraniti. Samopoštovanje je u samom vrhu prioriteta. Ne sramite se pokazivati samoga sebe, ne sramite se svojih osjećaja. Sve je uzalud ako ni sebe ne volite. Vjera u život otvara sva vrata. Čovjek uvijek može biti jači od bolesti i statističkih predviđanja. Neizlječivost ne postoji.
Reakcija liječnika kod ozdravljenja “neizlječivih” je, blago rečeno, neobična. Većina će najprije posumnjati u dijagnozu i uopće ih neće interesirati što je pacijent uopće poduzeo. Jedno iskustvo nakon izlječenja “neizlječivo bolesne”: “Htjela sam razgovarati s liječnikom o svemu što sam prošla. Htjela sam svojim iskustvima pomoći drugima. Ali,… dobila sam vrlo loš osjećaj da se moram boriti protiv medicinskih autoriteta. Kao da nisu na mojoj strani, kao da sam nekome nešto skrivila.” Da, da, ego zna biti nevjerojatan, ponekad je neugodniji i od fizičke boli.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
