Hodam po jednoj livadi uz more. Prostrana ravnica, deltasto ušće jedne rijeke. Svuda uokolo čistine-šuma. Malo dalje, brežuljak. Podno njega izvire potok. On se također slijeva u more. U daljini vidim veliku planinu. Snijeg. Pogled prema pučini-nekoliko otoka u daljini. Tišina. Ptice se špricaju u vodi. Tako zamišljam Rijeku prije tko zna koliko tisuća godina. Danas je na mjestu deltastog ušća veliko parkiralište. Isto se zove: Delta. Sa velikim d. Lijepo izbetonirano i asfaltirano. Ravno i sivo. Umjesto šume koja se prostirala sve unaokolo niknuli su visoki neboderi i zgrade. Košnice za ljude. Oni tamo unutra imaju fotelje i WC školjke. Kuhaju domaću maneštru i igraju karte. Klinci rješavaju domaću zadaću iz matematike. 17 puta 16 je... Navečer se svi svale pred televiziju. I gledaju... Slike do njih putuju zrakom. Sjećate se onog velikog brda? Snijeg? To je bila Učka. Na njoj je sad velika antena. Ogromna. Ako ste vani sigurno ćete je vidjeti. Kao štap zaboden u glavu Učke. Pomoću te velike antene mi možemo gledati HTV dnevnik u sedam i pol. Svaki dan u isto vrijeme. Podno Učke su otoci. Ljudi su ih nazvali Cres i Krk. Na jednom od njih, onom kojeg zovu Krk, sada se nalaze veliki rezervoari sa naftom. I tamo će u budućnosti stizati brodovi. Tankerski brodovi. Željezne barke pune ljigave nafte. A za zaštitu će imati duplo dno. Da ne bi došlo do ekološke katastrofe. Jer bi to onda bilo strašno. Ne bi turisti više dolazili. Spomenuo sam i potok. Tako se zove jedan dio grada. Ali ime grada piše se sa velikim početnim slovom, ovako: Potok. Tako znamo da to nije obična voda koja teče. Na jednom od mjesta preko kojih se prelijevao taj potok danas se radi garaža. Velika garaža u koju će stati puno limenih kanti. Autima ih ljudi zovu. Ali su i dalje kante. Pomoću te garaže će se riješiti gorući problem parkiranja u gradu. I ljudi neće više parkirati na mjesta za invalide. A političke stranke će možda opet pobijediti na izborima. Međutim, potok se bio pobunio protiv garaže pa ju je napunio vodom. I napravio bazen. A ljudi su bili ljuti, pa su je nazvali barom. Smrdljivom baruštinom, ruglom u centru grada. Sramota. Na bazen su došle ptice. Pomislile su, ljudi se opametili. Ali su ih ljudi potjerali. "Ptice kenjaju po spomenicima", kažu. Ptice ne poštuju njihove ljudske vrijednosti. A pticama se samo kenja... Na mjestu gdje se sada gradi to veliko skladište za kante, i gdje je bila baruština, ljudi su prije mnogo godina sagradili zid. Taj zid je išao oko cijelog grada Rijeke. Kasnije su ljudi od kamenja iz zida vadili kamenje i gradili svoje kuće. A od zida je ostao samo jedan mali komadić. Taj komadić bio je na igralištu ispred škole. Sakrio se pored djece. Ljudi su na njega gledali kao na spomenik. I ljutili bi se kada bi po njemu kenjale ptice. Oni bi ih gađali kamenjem i govorili: "Iš, ptice! Ne serite po starom zidu!" Djeca su se pentrala po zidu i smijala. Jedan je pao i razbio glavu, ali mu nije bilo ništa - samo ogrebotina. Sada će se zid stisnuti sa daskama i razmontirati na dijelove. A onda će se opet sastaviti na nekom "manje atraktivnom mjestu". Jer mjesto na kojem je bilo igralište može se dobro prodati. A šoldi vrijede više od kamena. Ljudi sada ne znaju gdje sa zidom. Oni bi najradije da stoji u zraku. Da lebdi. Tamo nikome ne smeta. A i ptice bi lakše došle do njega. Možda će lebdjeti iznad vrha garaže. Da podsjeća ljude na neka stara vremena. Na stvari koje su nekad bile važne a koje više nisu.