Nekada davno, u Rimskom carstvu, bila je velika privilegija piti iz olovnih posuda. To je činila samo aristokracija. Također, glavnina kanalizacijskih cijevi bila je od olova. Očito, u pitanju je bio trend. OPASAN TREND. Tek mnogo, mnogo godina kasnije, liječnici su povezali povećanu pojavu mentalnih bolesti, prvenstveno među višim slojem, i kontaminaciju pitke vode olovom. Teški metali služili su u srednjem vijeku i za tretiranje bolesti. NEKO VRIJEME SU ŽIVOM «LIJEČILI» AKUTNE I KRONIČNE INFEKCIJE. To se smatralo senzacionalnim otkrićem, pa dugo nikome nije padalo na pamet da kaže išta protiv. Bez obzira što je mnogo ljudi umrlo zbog posljedica trovanja živom. Jedna od žrtava bio je i Mozart. Liječenje sifilisa putem žive koštalo ga je kroničnog trovanja. SA SMRTNIM ISHODOM. Da budem sasvim jasan, živa MOŽE biti upotrijebljena u terapeutske svrhe, čak MOŽE i djelovati u dobrom pravcu. ALI SAMO NEKO VRIJEME. Toksičnost žive suviše je velika, pa se prije ili kasnije jave druge bolesti. OBIČNO I TEŽE OD ONIH KOJE SE LIJEČILO. Uočavate li neku opasnu vezu s današnjicom? GOTOVO NA VLAS ISTA SITUACIJA DEŠAVA SE SA CITOSTATICIMA. Odnosno, LOŠI EKSPERIMENTI S LJUDSKIM ZDRAVLJEM, PRISUTNI KROZ POVIJEST, NISU STRANI NI DANAS. Nema sumnje da neki metali pokazuju fungicidna i bakteriološka svojstva. Nažalost, «crta sigurnosti» vrlo je tanka. Prijelaz crte nerijetko znači ULAZ U KANCEROGENU ZONU. I još nešto ne ide u prilog. Mnogi štetni mikroorganizmi imaju nevjerovatnu sposobnost adaptacije. VREMENOM SE PRILAGOĐAVAJU NA NOVONASTALO TOKSIČNO OKRUŽENJE. I TO PUNO BOLJE OD NAŠIH STANICA. Što dovodi do paradoksa, koji naučnike tjera u očaj. Bolest postaje otporna, a terapije bezobrazno neučinkovite, čak i antibiotske. Tijelo stradava. U stvarnosti to izgleda, otprilike, ovako: lista simptoma otrovanja živom (prema analizi nekih organizacija, koje se protive amalgamskim, tj. živinim plombama) ukazuje na POVEZANOST S GOTOVO SVIM BOLESTIMA, TRENUTNO POZNATIM. Danas se zna da većina bolesti potječe od kroničnih infekcija. Jedna analiza na američkim veteranima pokazala je da KORONORNA BOLEST OBIČNO POČINJE KAO INFEKCIJA, A MIKROORGANIZMI VUKU PORIJEKLO IZ USTA. Amalgamske plombe? «Umrtvljeni» zubni kanali, kao trajno sjedište infekcije? Zatrovanost teškim metalima puno je češća, nego se u javnosti misli. Ljudi odbijaju mogućnost da se to njima desilo, jer se ne mogu sjetiti kada su pojeli komad olova ili aluminija. A ne mogu se sjetiti ni da je sadržaj živinog toplomjera završio u njihovim ustima. Na nesreću, modaliteti akumuliranja ne moraju biti toliko očigledni. Ukoliko REDOVITO JEDETE RIBU, IMATE AMALGAMSKE PLOMBE, PROŠLI STE PROPISANI ARSENAL CIJEPLJENJA I PIJETE VODU S OSTACIMA TEŠKIM METALA (iako bakteriološki ispravnu), dobre su šanse da u vašem tijelu već postoji poprilična akumulacija, koja vam čine štetu. A da toga možda niste svjesni. Odnosno, nevolje se pripisuju NEČEM DRUGOM. Medicina nas podučava da zakašnjelo dijagnosticiranje nerijetko stvara nepopravljivu štetu. Kada govorimo o teškim metalima, to je itekako točno. A imajte na umu da je njihovo uklanjanje dug, skup i mukotrpan proces. Stoga je prevencija najbolja obrana. Počnimo s olovom. Prijeti s dosta mjesta, a nabrojat ću najznačajnije: boje na bazi olova, olovni benzin, olovne baterije, gumeni proizvodi, kontaminirana voda. Posebno je loše ako živite u stanu, obojenom olovnom bojom. Neka istraživanja pokazuju da je rizik izlaganja mikroskopskoj olovnoj prašini veći, ŠTO JE STAMBENI OBJEKT STARIJI. Nadprosječna koncentracija olova često je prisutna u proizvodnim pogonima. Olovo je vrlo toksično, a čak i male doze pokreću neke moždane anomalije, hipertenziju ili kronične bubrežne bolesti. Da, uvijek sam govorio da stari auti spadaju u staro željezo. Puno se kvare, puno troše i RASIPAJU OLOVO. Berete li šparoge pored ceste? Znate, te su malo teže. Olovna vremena...