U pogledu kupnje osobnog vozila na poduzetništvo umjesto direktno na osobu osnivača ili obrtnika, uvjeti su već više od 4 godine bitno drugačiji, pa je odavno među poduzetnicima raširena informacija da se to rijetko kada isplati.
Osim toga, vrijeme recesije uzrokovalo je da i su banke i leasing kuće bitno promijenile svoje uvjete, pa onim malim poduzetnicima koji bi se na ovakvu nabavku odlučili nije lako udovoljiti uvjetima.
Kasnije ću reći o poreznom tretmanu, a na početku bih ukazala na osnovnu razliku između financijskog i operativnog leasinga, jer su to i dalje najčešći oblici financiranja.
Leasing je engleska riječ koja znači iznajmljivanje.
Vjerujem da bi se našem narodu znatno teže plasirao taj poslovni model koji je ispočetka dolazio direktno iz bankarskog sektora, da ga se nazvalo hrvatskim nazivom, jer bi tada svima odmah bilo jasno tko će biti vlasnik tako financirane imovine. Strani je naziv zvučao dovoljno nepoznato da je sve praznine popunio marketing…
Radi se, jednostavnim jezikom rečeno, o najmu sredstva - kada je riječ o operativnom leasingu, te o najmu novca za kupovinu sredstva - kada je riječ o financijskom leasingu. Ako tako zapamtite pojmove, lakše ćete razumjeti kako kod operativnog leasinga dobivate račune za mjesečni uslugu najma, u kojima je cijeli iznos oporeziv PDV-om, dok kod financijskog leasinga dobivate račune na kojima je navedeno koliki iznos glavnice time podmirujete, a koliki je udio kamate.
U prvom slučaju, sredstvo nije vaše, a u drugom jeste, pa ćete moći na njega obračunavati i amortizaciju.
Poduzetnici su uglavnom odustali od kupnje osobnih vozila na svoje firme i obrte onda kada je zakonom propisano da se PDV pri takvoj kupnji ne može koristiti kao pretporez, a isto je i sa svim kasnijim računima vezanim uz troškove korištenja vozila.
Što biva s tim PDV-om? On se, skupa sa osnovicom knjiži u troškove poslovanja.
Međutim, propisima o porezu na dobit, i na dohodak, dodatno je propisano da njih 30% nije porezno priznato, tj. da ne smiju teretiti troškove poslovanja i tako utjecati na smanjenje dobiti ili dohotka - koji se oporezuje.
Postoji varijanta u kojoj su svi troškovi priznati, a to je kada poduzetništvo obračunava plaću u naravi onoj osobi koja vozilo koristi. Ako je osoba zaposlenik poduzeća, tada to znači da se na neto iznos kojim se osoba okoristila, obračunavaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, što je otprilike još polovina neto iznosa. Ako ta osoba nije zaposlenik, tada joj se obračunava drugi dohodak, u kojem su doprinosi gotovo jednaki neto iznosu (osim u slučaju da se radi o umirovljeniku).
Što je konačni rezultat cijele ove regulative? To da sva komplicirana knjiženja koja treba provoditi, evidencije koje treba voditi i obračune sastavljati imaju ekonomskog smisla samo u slučajevima kada je osobno vozilo doista nužno potrebno za konkretno poslovanje, pa generira visoke troškove. U slučajevima kada su troškovi mali jer je auto stvarno nabavljen da bi se osnivač, direktor, obrtnik ili njegova familija njime vozali za privatne potrebe - cijela računica nema nikakvog financijskog smisla upravo za njih.
Naravno, ovaj zaključak vrijedi kada računicu postavlja mali poduzetnik koji sve sam financira sa službenog ili privatnog računa.
Propisi važe i kada ih primjenjuju javna poduzeća - ali tamo je rijetko kome stalo do računice. Tamo se gledaju osobne koristi uprave. A u tom slučaju, korist je dvostruka: vozanje službenim autom i veća osnovica za mirovinu.
Prema tome, mali poduzetniče, niste valjda mislili da nešto proći mimo vašeg džepa?!
Sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite na Facebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
