Kako „Volim Hrvatsku“ može izreći gotovo svaki građanin koji zna govoriti, te uz dodatak strastvenog patosa dobiti i naklonost ostalih, dobivamo vođe prilično ograničenih sposobnosti
Mesiću, jesi ti dao transkripte? Ne. A ti, Karamarko? Nisam. A ti, Sanaderu? Ja sam u pritvoru, mene ne možete pitati. Aha. Oprosti. Jarnjak, ti? Ne. Šeks? Nisam. Bozanić? Ne dao Bog
U svakom slučaju, sve završava za vikend, na nekom vjenčanju ili drugoj prigodi, kada se, u tipičnoj hrvatskoj metafori, ljudi „ubiju“ od alkohola. Bolje sebe, nego drugoga…
Živimo u svijetu načičkanom elektranama i ostalim postrojenjima koja se mogu izliti, preliti, pokvariti i eksplodirati. Sve je uređeno po propisima i sve radi. Dok se nešto ne dogodi
„Meni je bitan frak.“ Odlično! Hoće li to biti moto za izbore? „Meni je bitan frak.“ Zvuči dobro. Uglađeno, civilizirano. Pro-europski...
Ne čudi me što se institucije tresu od nemorala. Čudi me što se tome ljudi još uvijek čude
Možete zviždati po gradu. To Vlast jako pogađa. Ne možete im gore napraviti. To je, recimo, dobar, civiliziran i kulturan prosvjed. Vladajući takve najviše mrze. I najviše ih se boje. Čim vide mirne prosvjede, odmah požele otići s vlasti
Može li se problem niske cijene pšenice ili preskupog goriva usporediti s potresom koji ruši zgrade? Može li se korumpirana vlast uopće uspoređivati s visokim morskim valom koji melje sve pred sobom? Stopa nezaposlenosti s razinom radijacije koja ubrzano raste?
Ima li neki način da većina sazna da je većina? Ima. Da se pokažu. Da se svi skupe na jednom mjestu, prebroje i zaključe: Jeb..e, kol'ko nas ima!
Neću više gurati. Gladan sam i umoran. Odustajem. Stat ću ovdje sa strane i puhati u zviždaljku. Neću prestati dok i ti ne počneš gurati!
