Filip Povrženić

Sakralni objekti se neće oporezivati. – Pa to je divno? Možemo li mi živjeti u crkvama? – Ne možemo. To je Božja kuća.

I sada ću ovdje ja staviti svoj ručnik. I onda kada se vratim, on će me čekati. I onda ću ja imati najbolje mjesto na cijeloj plaži... – Hej, ne može to tako.

Čovjek s ovjerenom izjavom da neće ni s kim koalirati, koalirao je s drugom strankom. Gdje je ovjerena izjava, ne zna se. Vjerojatno se sprema za čuvanje u kakvom muzeju. Muzeju hrvatske vjerodostojnosti.

Najveće rivalstvo u Hrvatskoj odgurnuto je u stranu da bi se spasili životi i imovina. I onda se piše kako je to plemenito, divno, ljudski. I zbilja jest.

Pitanje koje je krucijalno u ovom trenutku u zemlji glasi: Koliko su turisti zbilja spremni platiti to “sunce i more”? Koja je gornja granica?

Je li ikada cilj medija bio da informiraju? Ili je uvijek cilj bila prodaja, a informiranje sredstvo

Kako bi doskočio tom problemu, gradonačelnik je odlučio zadovoljiti svih. I smislio je ime za koje smatra da baš nitko normalan u Hrvatskoj ne bi trebao biti protiv. Ali – što je s nenormalnima?

I tako je u donedavno oporbenoj stranki tekao razgovor između prekaljenih i iskusnih političara koji su pretendirali na visoke nacionalne i internacionalne funkcije. A u maloj stranci ih nadglasali a da ovi to nisu ni znali.

Ajmo uzeti jedan sporni listić, pa vidjeti na njemu u čemu je problem – Može, ajmo uzet ovaj. Na njemu piše “Govna” preko oba kandidata

Ljudi govore da Vlada, ponekad, svojim zakonima puno više odmaže nego pomaže. U želji da nešto reguliraju, oni to zakompliciraju i birokratiziraju